Sve o Srpskoj | 08.05.2025.g. – Tribina „Srpska se brani Ustavom“ – izlaganje Nebojše Malića –

• Velika prednost ustava iz 1992. je što je stariji i od Federacije, i od Dejtona, pa čak i od današnjeg ustava Srbije, pa predstavlja temelj koji bi lakše mogao da se brani i odbrani nego nešto potpuno novo
• Moskva nije Vašington, nema klijente i vazale, ne miješa se u tuđe unutrašnje stvari, čak i kada joj je to u najvitalnijem interesu. I koliko god na nas gledala blagonaklono, a gleda, ne vjerujem da će zbog nas da ugrozi svoj pregovarački položaj sa Vašingtonom. Ali, pošto je predsjednik Dodik već bio u Moskvi i razgovarao s Putinom, onda je dalja diskusija bespredmetna
• I vuci bi mogli da budu siti i ovce na broju, kada bi se status BiH stavio na dnevni red rusko-američkih pregovora, ali kao nešto oko čega OBJE STRANE mogu da se slože: povratak izvornom Dejtonu, stop tiraniji i samovolji EU, i dosta više zveckanja američkim oružjem od strane koja je bukvalno na aparatima SAD a decenijama ih samo vrijeđa i zloupotrebljava
• Previše je sličnosti u ponašanju Vladimira Zelenskog i Alije Izetbegovića da bi to bila slučajnost. Interesi obje velike sile se poklapaju s našim, kao nikad do sada. Sve ostalo je stvar marketinga

U situaciji kada je cijelo rukovodstvo Srpske pod pritiskom i osporava se samo njeno postojanje – a faktori koji to čine objektivno nikada nisu bili slabiji – djeluje mi kontraproduktivno da se donosi novi Ustav, ma kakav on bio.

Velika prednost ustava iz 1992. je da je on stariji i od Federacije, i od Dejtona, pa čak i od današnjeg ustava Srbije, pa predstavlja temelj koji bi lakše mogao da se brani i odbrani nego nešto potpuno novo.

Igrom sudbine, svega par mjeseci poslije Dejtona, moj životni put me odveo u zemlju koja je izmislila koncept modernog ustava. Ustav Sjedinjenih Američkih Država je proglašen 1789, i smatra se da je još uvijek na snazi.

Njagova relativna kratkoća – preambula, sedam članova, 27 amandmana – omogućava da se dosta toga od tada do danas učitavalo po potrebi. Neki će reći da su ga reinterpretacije promijenile do neprepoznatljivosti, ali argumenta radi hajde da ga smatramo za onaj antički „Tezejev brod“, koji evo još uvijek plovi, nekih 236 godina kasnije.

Poređenja radi, Srbija je od Prvog srpskog ustanka 1804. godine imala barem 14 ustava. Od Sretenjskog, koji slavimo iako je bio de fakto mrtvorođen, do ovog sadašnjeg, koji je jedva punoljetan.

To je jedan od razloga što sam alergičan na priču o „promjeni sistema“ koja je ovih posljednjih mjeseci aktuelna u Srbiji. I što mi je prva reakcija na priču o donošenju novog ustava Srpske – zabrinutost.

Amerikanci su ustav definisali kao osnivački dokument svoje države. Šta god mi mislili o Americi, nepobitna je činjenica da smo u proteklih 240 godina usvojili njene definicije i okvire: od samog koncepta predsjednika, do ustava, pa čak i grafičkog dizajna institucija. I to ne samo mi, već i najveći dio svijeta, čak i oni koji insistiraju na multipolarnosti i sopstvenom putu.

I Srpska ima jedan ustav, donesen 1992-ge. Ono jeste da su u njega unesene mnoge promjene kako bi se poslije prilagodio ovom Dejtonskom, kojeg su 1995. napisali Amerikanci, ali je u svrhe naše diskusije ovde i to „Tezejev brod“. Drugim riječima, predstavlja kontinuitet jednog državnog entiteta koji je stariji od onog drugog – jer je Federacija Bošnjaka i Hrvata napravljena u Vašingtonu 1994. – ali i od same zajednice BiH.

Nisam pravnik po struci, ali poznajem mentalni sklop ljudi koji su pisali Dejtonski ustav i sistem koji ga je inspirisao. Baš zato mi se čini da bi odricanje od ustava iz 1992. u ovim okolnostima bilo greška.

Za razliku od Rusa, koji imaju tendenciju da budu bukvalisti, Amerikanci se prema svom ustavu odnose maltene mistično, što je proizvod razmišljanja iz 18. vijeka. Кod njih bi se poziv na donošenje novog ustava smatrao pozivom na rušenje države.

Ako je teza Srpske da samo štiti svoj ustavno-pravni poredak od samovolje međunarodnih autokrata i zlih namjera federalnih političara, ne čini mi se logično da napušta temelj tog argumenta već u startu. Sasvim je izvodljivo da se napravi skupštinska revizija neustavnih zakona, amandmana i propisa. Кrajnji cilj je, pretpostavljam, da se sačuva i odbrani legitimitet Srpske od svih koji pokušavaju da ga ospore.

Кao i svaki put do sada, mislim da odbrana nije sama po sebi dovoljna, već bi politički trebalo da se ospori legitimitet protivničkih argumenata.

Najveći problem i danas kao i 1992. predstavlja stav Sarajeva da ono nekako predstavlja cijelu BiH, dok su i Srpska i Hrvati neki pobunjenici ili uljezi. Ova pisma koja su ambasadori i konzuli slali da taj stav ospore su odličan korak, ali toga može i treba da bude još.

I tu stižemo do drugog stuba strategije odbrane o kojem je na ovoj tribini riječ, odnosno do traženja zaštite od zlonamjerne diktature od jednog garantora Dejtona.

Tačno je da Rusija može da zaustavi samovolju OHR-a, a da joj Dejton pruža način da to uradi. Ali je tačno da je tu opciju imala u bilo kojem momentu za ovih proteklih 30 godina. Moskvi odajem dužno poštovanje što se borila protiv lažne rezolucije o Srebrenici i što je odbila da prizna slučajnog njemačkog turistu za tobožnjeg visokog predstavnika… ali rusko odustajanje od učešća u PIК-u nije spriječilo samovolju i nasilje Her Šmita. Isto kao što srpski bojkot zajedničkih institucija nije oduzeo legitimitet BiH, već ga je de fakto samo prepustio političkom Sarajevu.

Sad bih mogao da napomenem da Moskva nije Vašington, nema klijente i vazale, ne miješa se u tuđe unutrašnje stvari, čak i kada joj je to u najvitalnijem interesu. I koliko god na nas gledala blagonaklono, a gleda, ne vjerujem da će zbog nas da ugrozi svoj pregovarački položaj sa Vašingtonom.

Ali, pošto je predsjednik Dodik već bio u Moskvi i razgovarao s Putinom, onda je dalja diskusija bespredmetna.

Rekao bih samo da mogu i vuci da budu siti i ovce na broju, kada bi se status BiH stavio na dnevni red rusko-američkih pregovora, ali kao nešto oko čega OBJE STRANE mogu da se slože: povratak izvornom Dejtonu, stop tiraniji i samovolji EU, i dosta više zveckanja američkim oružjem od strane koja je bukvalno na aparatima SAD a decenijama ih samo vrijeđa i zloupotrebljava.

Previše je sličnosti u ponašanju Vladimira Zelenskog i Alije Izetbegovića da bi to bila slučajnost.

Interesi obje velike sile se poklapaju s našim, kao nikad do sada. Sve ostalo je stvar marketinga.

(Tribina je održana u organizaciji portala „Sve o Srpskoj“ i „Fakti“ uz podršku Predstavništva RS u Srbiji)