Sve o Srpskoj | 12.05.2025.g. – Siniša Ljepojević –

ODMICANJE AMERIKE OD BALKANA OTVORILO PROSTOR DRUGIM ZEMLJAMA –

• Takozvani Zapadni Balkan i Srpske zemlje su prostor političke borbe Njemačke i Turske za dominaciju i na neki način stvaranje njihovih modernih kolonija. Međutim, ni Njemačka ni Turska nemaju politički i ekonomski kapacitet, ali ne odustaju od takvih ambicija
• Njemačka pokušava da preuzme dominaciju. Glavni instrumenti su joj Kristijan Šmit i politička manipulacija Republikom Srpskom, a krajnji cilj – zadržavanje kolonijalnog statusa cijele Bosne i Hercegovine i razbijanje srpskog nacionalnog korpusa kao najveće brane neokolonijalizmu
• Turska preko svog projekta Neosmanizma pokušava da ostvari uticaj u bivšim dijelovima Osmanskog carstva. Nnije samo o islamu riječ, nego i o nekakvom nepostojećem kolonijalnom pravu. Kao NATO članica, na primjer, Turska već godinama školuje oficire Makedonije i Kosova a ima i razgranate poslove i u Srbiji i u Republici Srpskoj
• Njemačka i Turska gube iz vida da na Zapadnom Balkanu, posebno u srpskim zemljama, nisu jedine. Tu su i Rusija i Kina. Sve će potrajati ali ishod neće zavisiti ni od Njemačke ni od Turske. Uostalom, nameće se i pitanje: protiv koga Njemačka preko Šmita ratuje u BiH i na Zapadnom Balkanu? Jedino što je izvjesno jeste da neće pobijediti jer narod nikada niko nije pobijedio

U dinamici promjena u međunarodnim odnosima u kojima sada potpuno dominiraju odnosi između tri svjetske sile, Kine, Rusije i Amerike, mijenjaju se i ambicije prema takozvanom Zapadnom Balkanu i to prije svega – prostoru srpskih zemalja.

Nova američka administracija se usredsredila na odnose sa velikima, Rusijom i Kinom, i unutar tih odnosa formiranju nove globalne arhitekture, što je temeljna promjena u odnosu na dosadašnji period. Evropa više nije prioritet, naprotiv gotovo da nije ni važna pa tako ni takozvanog Zapadnog Balkana nema na političkom radaru Vašingtona.

To je otvorilo prostor za oživaljavanje ambicija nekih drugih zemalja.

Po mnogo čemu, te promjene podsjećaju na ambijent poslije Prvog svjetskog rata, ili tačnije Velikog rata, kada je prostor Balkana politički i ekonomski bio prepušten bivšim kolonijalnim upravama. Onaj dio koji je bio pod Austro-Ugarskom – njemačkom uticaju, a dio Osmanske imperije je zavisio od odnosa drugih, prije svega Francuske, Britanije i Rusije, sa Turskom.

U tom svjetlu bi i danas trebalo gledati nameđunarodni položaj srpskih zemalja. Naravno, nikada nije sve isto, vrijeme je učinilo svoje, ali ipak – to je osnova.

Drugim riječima, takozvani Zapadni Balkan i Srpske zemlje su prostor, ma koliko to neobično izgledalo, političke borbe Njemačke i Turske za dominaciju i na neki način stvaranje njihovih modernih kolonija. Nevolja je, međutim, što ni Njemačka ni Turska nemaju ni politički ni ekonomski kapacitet ali ne odustaju od takvih ambicija.

Kada je riječ o zapadnim zemljama, one se u tom njemačko-turskom balkanskom ratu neće direktno uplitati, pogotovo poslije promjene administracije u Vašingtonu, ali će podržavati, za sada, ono šta rade Njemačka i Turska. Konačno, obe zemlje su članice NATO pakta. Amerika je do sada bila kreator i vođa zapadne politike na Balkanu, ali to više nije njen prioritet.

U Bosni i Hercegovini preko samoproglašenog visokog predstavnika Kristijana Šmita i zloupotrebe Evropske unije i takozvanog evropskog puta – Njemačka pokušava da preuzme dominaciju.

Glavni instrument je politička manipulacija sa Republikom Srpskom a krajnji cilj je u stvari – zadržavanje kolonijalnog statusa cijele Bosne i Hercegovine i razbijanje srpskog nacionalnog korpusa kao najveće brane neokolonijalizmu.

Turska je prisutna ali Njemačka je ipak u prednosti.

Njemačku politiku – prije svega, prema Republici Srpskoj – sa onim šta radi Kristijan Šmit zbog mnogo razloga bi trebalo gledati i kroz prizmu stanja u Njemačkoj i njemačkog kulturološkog profila.

Osnovni problem Njemačke i Njemaca je, ma kako to neobično izgledalo, što ne mogu da prihvate realnost, kao ni odgovornost za ono što rade. Mnogi su skloni da to objašnjavaju time što Njemci nisu uspjeli da stvore naciju.

To je zemlja njemačkih (germanskih) naroda a ne jedne istorijski utemeljene nacije. I onda su se bez jasnog identiteta uvijek okretali protiv onih “drugih”, u stvari – ka mržnji i netrpeljivosti prema “drugima”.

U 19. vijeku su to bili Francuzi, poslije dugih ratova, pa onda u vrijeme Trećeg Rajha i Hitlera – Jevreji, a u ovo vrijeme – Rusi, i naravno, Srbi.

U Njemačkoj se jednostavno teško prihvata ili priznaje krivica ili dug prema nekome.

Njemačka je to – dok je bilo privrednog uspjeha i novca – vješto prikrivala, prije svega krijući se iza evropskih integracija i Evropske unije, ali se sada situacija pogoršala i njemačka stvarnost je ogoljena.

Njemačka je birokratizovana država i ta birokratija je institucionalno dospjela u “izbjegavanje odgovornosti“, iizbjegavanje da Njemačka bude optužena za bilo šta.

Velika je korupcija, a i nekontrolisano trošenje budžeta. Korupcija i izbjegavanje odgovornosti rađaju i laži, pa je njemačka birokratija počela otvoreno da laže.

Dio tog njemačkog ambijenta je i Kristijan Šmit. On je i simbol savremene Njemačke, ali i cijele EU birokratije i Zapada.

Ali, nova njemačka vlada Fridriha Merca je već na početku ozbiljno uzdrmana. Po prvi put, kancelar nije izabran u prvom krugu glasanja u Parlamentu. A ima i slabu većinu od samo 12 poslanika.

Očigledno je poslije prvog glasanja bila zakulisna trgovina i to vezuje ruke novom kancelaru i samo produbljuje političku krizu Njemačke.

Njemačka politička elita je suočena i sa rušenjem dosadašnje dominacije dviju vodećih partija.

Na njenoj političkoj sceni se pojavila nova stranka, Alternativa za Njemačku (AfD) koja je postala druga po snazi politička partija.

Umjesto političkog odgovora na taj izazov, vladajuća elita pokušava da sudski zabrani tu partiju ali nekako ne uspijeva.

Zvuči poznato?

Sada je angažovana i Kontraobavještajna služba Njemačke koja je saopštila da je AfD partija “desnih ekstremista”. Ocijenila je da tu partiju “karakterišu ekstremistička orijentacija i nepoštovanje ljudskog dostojanstva”.

Sama činjenica da je politička elita u Berlinu spala na ocjene tajne službe državne bedzbjednosti razotkriva u kakvom je stanju politička Njemačka.

Njemačka federalna kontraobavještajna služba, državna bezbjednost, sa sjedištem u Kelnu, ima ulogu koordinatora bezbjednosti a glavna uloga pripada bezbjednosnim službama 16 saveznih država.

Pošto AfD ima najveću podršku u istočnom dijelu zemlje, Istočnoj Njemačkoj, mnogi se pitaju – da li to politička elita sada stvara novi Berlinski zid.

U novim okolnostima, Njemačka je i dalje u traženju svoje uloge u svijetu, koju je tražila i u generisanju raspada bivše Jugoslavije i kasnije u NATO bombardovanju 1999. godine. Ne bi trebalo zaboraviti da je podrška tadašnjeg kancelara, Gerharda Šredera, bila presudna za odluku o bombardovanju.

Sa ništa manjim ambicijama je i Turska.

Kao što je poznato, preko svog projekta Neosmanizma pokušava da ostvari uticaj u bivšim dijelovima Osmanskog carstva i – iako se dosta agresivno koristi islam kao način ostvarenja tog uticaja, na primjer u Albaniji i na Kosovu -nije samo o islamu riječ, nego i o nekakvom nepostojećem kolonijalnom pravu bez obzira na vjeroispovjest.

Kao NATO članica, na primjer, Turska već godinama školuje oficire Makedonije i Kosova a ima i razgranate poslove i u Srbiji i u Republici Srpskoj. Agresivna je i u takozvanoj mekoj moći i njene televizijske serije su veoma gledane na cijelom Balkanu.

Turska je drastično povećala trgovinsku razmjenu sa Srbijom i turske kompanije dobijaju velike poslove, od aerodroma Beograd do izgradnje autoputa do Bijeljine.

Ipak, u osnovi, činjenica je da je Turska, urpkos svom potencijalu država-klijent koja sve radi uz saglasnost Amerike i NATO pakta, ali se nada da bi u tome mogla da izvuče nešto i za sebe.

Zanimljivo je i u Crnoj Gori gdje je primjetno doseljavanje Turaka iz Turske i razgranavanje njihovih poslova. Sve više kupuju nekretnine, posebno na moru, a skoro da u svakom razredu u osnovnim školama u primorskim gradovima ima po nekoliko djece turskih doseljenika.

U policijskim stanicama je svakog dana po nekolicina Turaka koji prijavljuju boravak u Crnoj Gori.

Sigurno je da mnogo ljudi želi da se iseli iz današnje Turske, ali treba imati u vidu prirodu sistema u toj zemlji koja ipak vodi računa o kretanju svojih državljana.

Kada je riječ o Turskoj, imaće podršku Britanije i manje Francuske. Zbog zasluga u Siriji, Libiji i Azerbejdžanu sada se Turskoj gleda kroz prste.

I naravno ,stalno je tu EU, kao pokriće, a u njenom vrhu vlada neka vrsta birokratskog ludila isprepletenog korupcijom kao modelom funkcionisanja, pa bi se mogle očekivati i razne gluposti kao zabrane putovanja, sankcije i optužna saopštenja. Ali, treba imati na umu da gubitnik ne može da pobijedi.

Gubitnik, a to je EU, nije pobjednik.

I sve se prikriva takozvanim evropskim putem, nekim novim božanstvom, nekom novom crkvom. Tako je među mnogim optužbama protiv Republike Srpske i predsjednika Milorada Dodika i ona da ugrožavaju (nepostojeći) evropski put, kao da je to neka jeres.

Njemačka je ipak u prednosti. Ne samo zbog (zlo)upotrebe EU nego i činjenice da su mnogi bosanski muslimani u Evropi, „evropski muslimani“, i to mahom u Njemačkoj.

U Turskoj takođe postoji značajna dijaspora ali nedovoljno jaka, i oni kao i cijela Turska ipak gledaju ka Evropi. Preko 40 odsto turskog izvoza ide u EU. A i u Njemačkoj živi oko tri miliona Turaka.

Prednost Turske je, pored sličnosti mentaliteta, i to što je Njemačka na neki način u hibridnom ratu i sa aktuelnom Amerikom, a Turska ima podršku Amerike.

Iživljavanja na Zapadnom Balkanu neće mnogo pomoći Berlinu. Za sada, međutim, ne bi trebalo imati velika očekivanja od američke administracije. Vašington se opredijelio za održavanje postojećeg stanja.

Ali, ni Njemačka ni Turska nemaju kapacitet za balkanski „rat“, njihovu moć iscrpljuju unutrašnji problemi. Neće, međutim, odustati.

Ono na šta, utisak je, ni Njemačka ni Turska ne računaju jeste to da one ipak na Zapadnom Balkanu, posebno u srpskim zemljama, nisu jedine. Tu su i Rusija i Kina. Utoliko prije što su ambicije Njemačke dio njenih antiruskih planova.

Naravno, sve će to potrajati ali ishod neće zavisiti ni od Njemačke ni od Turske.

Odnosi velikih, a među njima nisu ni Njemačka ni Turska, podrazmijevaju i neku vrstu trgovine pa je ipak nejasno kako će koji dio svijeta proći pa bi se na kraju ove istorijske epohe hibridni balkanski rat Njemačke i Turske mogao pokazati besmislenim.

Tako se nameće i pitanje: protiv koga Njemačka preko Šmita ratuje u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu? Jedino što je izvjesno jeste da neće pobijediti jer narod nikada niko nije pobijedio.

(Napomena: Rijetko dobra i otvorena analiza savremene Njemačke je nedavno objavljena u Chris Reiter, Will Wilkes: Broken Republik, The Inside Story of Germany’s Descent Into Crisis, London, 2025. Iz te knjige su korišćeni neki dijelovi i ovoga teksta)