Nenad Kecmanović | 04.12.2025.g. – Autorizovano izlaganje na tribini „Nova faza odnosa u BiH: šta stoji iza dogovora Vašingtona i Dodika?“, održanoj 26.11.2025. u Pres centru UNS-a –
Prošli su vanredni predsjednički izbori u Republici Srpskoj na kojima Milorad Dodik nije bio kandidat, ali je, kao i obično, opet pobijedio, jer je narod tako htio. Ako neko misli da je sa malom razlikom, neka prati reagovanja u bliskoistočnom Sarajevu pa će vidjeti da je ogromna. Čak se i Šmit, koji se uoči brojanja glasova iz „nepoznatih razloga“ zaputio u Bijeljinu, tradicionalno uporište opozicije, vratio sa pola puta. Dodik je kao lider vladajuće koalicije odlučio i ko će ga zamijeniti mjesec dana do izbora, i ko će biti kandidat SNSD na izborima. Sa Sinišom Karanom u tandemu, vodio je predizbornu kampanju i, napokon, ovaj je izabran i CIK ga je potvrdio. Sve je proteklo toliko fer i pošteno, bez incidenata i ozbiljnijih prigovora poraženih, da djeluje gotovo nestvarno mirno u odnosu na dramu koja je prethodila.
Sve do prošle nedjelje sumnjalo se da je Dodik naseo kada je prihvatio da se povuče sa predsjedničke funkcije. Sumnjalo se još više kada je za zamjenu na mjesec dana postavio „proNATOovsku“ Anu Trišić Babić. Sumnjalo se ponajviše kada su se javile glasine da će vanredni izbori biti otkazani i ona ostati na čelu Srpske čitavu godinu do redovnih, a tek kada je još dobila čestitku od Stejt departmenta. Sumnjiva v.d. predsjednica dala je samo jednu izjavu i predstavila se kao član glavnog odbora SNSD-a koji broji više od stotinu članova. Zanimljivo je da su pomenute pretpostavke o razvoju situacije dijelili neki Dodikovi i prijatelji i neprijatelji, prvi sa zebnjom, drugi zlurado. Realno gledajući, ključno je da je Dodik, kao šef stranke, odnosno koalicije koja dominira u parlamentu i vladi, zadržao poluge moći.
Karadžić je, ne bude primjenjeno, bio samo na čelu stranke sve do odlaska na Pale, a ipak je bio lider. Milošević je govorio: „Ja sam za Srbe nešto kao Homeini za svoje, vlast je tamo gdje se ja nalazim“, i bilo je tako. Ali, obojica su nadrljala ulazeći u aranžmane sa Zapadom. Čim je predizborna kampanja u kojoj je Dodik promovisao Karana, a ovaj njega, sa porukom „Imaćete umjesto jednog dva Dodika“, iz Sarajeva su krenuli zahtjevi da se SNSD-u zabrani učešće na izborima, zbog „poređenja muslimana sa amebama“ ali CIK je ovoga puta minimalno reagovao, sa nekoliko hiljada maraka kazne. Opozicija je, međutim, ostala pri tvrdnji „Dodik je, da bi spasao svoju kožu, nešto potajno obećao Trampu na račun Srpske, ali nikad nije znala da kaže šta. Srpska nema ni gas, ni naftu, ni zlato, ni veliko tržište, a posvađanu Bosnu neće ni u EU ni u NATO. Kažu: ‘Dodik je kapitulirao!’“ U čemu je stvar? Ja bih rekao da je Dodik razočarao srpsko epsko shvatanje politike u kojoj je lider heroj koji se brani do posljednjeg metka, i taj na kraju prosvira sebi kroz glavu i ode u legendu, a za preživjele ko te pita. Dodik jeste oduševljavao time što je neprijateljima kresao u brk, pokazivao im srednji prst, psovao ih, ali sada je pokazao i mudrost i vještinu manevarske igre.
Nije čudo što je Tramp izabrao baš Srpsku da na njoj pere obraz Amerike od demokratske administracije u kontinuitetu bračni par Klinton-Obama-Bajden, sa sveprisutnom Medlin Olbrajt. Srpska je prva zemlja koju su SAD u operaciji „Namjerna sila“ bombardovale osiromašenim uranijumom. Nigdje se tako surovo nisu miješale u unutrašnje stvari jedne zemlje niti su igdje tako politički cinično pogazile mirovni plan koji su same bile skrojile. Navodno da je zamjenik šefa Stejt departmenta, odakle su Republici Srpskoj stizale sve nevolje, srpskoj članici Predsjedništva BiH, na početku razgovora rekao „Prema vama je činjena nepravda“, aludirajući, naravno, na prethodnu Bajdenovu administraciju. Dodik je zgrabio priliku, za koju se još od Trampove prve predsjedničke kampanje trudio da je upriliči.
Diskreciju je zahtijevao Kristofer Landau od Željke Cvijanović sve dotle dok se Dodik ne izjasni da li prihvata Trampov prijedlog. Rok je bio tako kratak da je Dodik jedva stigao da konsultuje saveznike i prijatelje. Skidanje sankcija je proslavio u Moskvi, mamurluk liječio u Beogradu, a Tramp Evropljane nije ni konsultovao. Ali, od senzacije poništavanje antišmitovskih odluka NSRS i sankcija rukovodstvo Republike, pala je u sjenku poenta sporazuma da se odmah nakon uzajamnih poteza koji će deeskalirati akutnu krizu, koja je vrhunila u potjernici za ustavnim predsjednikom, pristupi dugoročnom rješenju koje će donijeti mir i stabilnost. Dodik je, istina bez mnogo entuzijazma, već najavio da će ispuniti obavezu da sazove delegacije najjačih stranaka u FBiH na čelu sa Izetbegovićem i Čovićem.
Zašto je Dodik skeptik? – Zato što su muslimanski i bošnjački predstavnici odbijali ili otkazivali sve dogovore, čak i kada su ih bili potpisali. Da podsjetimo: Beogradski ili istorijski dogovor Srba i Muslimana, Kutiljerov Lisabonski plan, manje spominjani Ohridski sporazum, Dejtonski sporazum, Dogovor u pet tačaka sa Trojkom u Laktašima. Na posljednju Dodikovu inicijativu: izvorni Dejton, novi dogovor ili razlaz, nisu ni odgovorili. Šest navedenih primjera valjda je dovoljno da partneri zaključe da se sa njima ništa ne može dogovoriti, a oni sada razgovore i neće. Vjerujem da će Tramp i njih, kao i Ukrajince, natjerati da sjednu za sto sa Dodikom i Čovićem te započnu dijalog, ako ustreba „usmjereni“, sa „uzmi ili ostavi“.
I u našem slučaju Nijemci i Britanci će da opstruišu. Nijemci nasrću direktno i agresivno i ne kriju da favorizuju svoje saveznike u oba sv. rata protiv srpskog naroda. Ministar Johan Vandepul maršira Sarajevom ruku pod ruku sa Šmitom, kome je Tramp rekao da mora kući. Britanci pak „prave se Englezi“. Stara opaska u našem narodu odnosi se na nekog ko radi protiv vas iza leđa, a pravi se nevješt. U skladu sa onim Čerčilovim da je Britanija isuviše velika i moćna da bi sebe sputavala samo jednim savezom i da treba da bude i u Evropi i sa SAD i u Komonveltu kako bi imala dovoljan geopolitički manevarski prostor, izašla je iz EU, a na Balkanu se ponaša kao da je ostala, zakuvava u Ukrajini mimo SAD i Rusije, a u BiH se intenzivno bavi specijalnim operacijama. I, ne treba imati iluzija, neće prestati. Šmita su, evo, otpisale sve tri supersile i sve tri strane u BiH, ali on izgleda nema namjeru da ode iz zgrade OHR-a u Sarajevu sve dok ga vojnici EUFOR-a ne izbace. Pošto za sve neuporedive budalaštine koje je iznapravljao i doveo BiH na ivicu drugog poluvremena građanskog rata, ne postoji zbirno ime, duhovite Sarajlije su uvele glagol „šmitovanje“. Šmitovanje u prevodu znači „sistematsko pravljenje opasnih gluposti“, a obilježiće kompletno nasljeđe zapadnog protektorata u BiH. Od njih sedam bilo je i mnogo manje loših.
Sada je Srpska uplovila u mirnije vode. Opozicija je živnula što jača demokratske kapacitete Republike. Karan je pobijedio i komšije su dobile dva Dodika, koji će narednu godinu zasukati rukave da na izborima 2026. razlika bude bar duplo veća. Što je ove upola manja može se smatrati trijumfalnim uspjehom jer posljednjih mjeseci je bilo toliko učestalih i protivrječnih poteza, u kojima se, bar je tako djelovalo, nisu snalazili ni oni koji ih povlače, a nacionalna javnost pogotovo. Za one koji vjeruju da će Rusi do Nove godine stići na deltu Dunava, svaki srpski sporazum sa SAD je izdaja Rusije, iako i sam Putin upravo čini to isto i takođe „iza zatvorenih vrata“.
Ozbiljan srpski problem, međutim, može da nastane u porodici zato što Srpska prati dijalog SAD–Rusija, a matica se fokusirala na ulaz u EU. Srpska je slijedi na tom putu, ali u EU sa Orbanom i Ficom, a ne pod vođstvom Merca i Makrona i ne bez prava glasa. Sreća pa Dodik i Vučić vele da sarađuju najbolje ikad jer ne bi nikako vrijedilo da Srbi na dužu stazu voze na dva kolosjeka. Samo sloga Srbina spasava!