Sve o Srpskoj | 20.08.2025.g. – Nenad Кecmanović –

SRPSКA ĆE PROTEКTORATU I SARAJEVU PARIRATI REFERENDUMOM I TO – NE JEDNIM

•  „Кupovina vremena“ je dala efekat: Tramp je odustao od nedovršenih poslova u Bosni i vratio kući Bajdenovog ambasadora Marfija. Ali, ispred Šmita se isprisio njegov zemljak Merc, uz Starmerovu logistiku, pa je ovaj nastavio da švapski uporno progoni predsjednika Srpske
• Narodu u Srpskoj jasno je da ako dozvoli da mu oduzmu pravo da bira svog predsjednika, biraće mu ga oni. I možda će Šmitu u trenutku trijumfa što je srušio predsjednika, pasti na pamet da, pošto nema zamjenu sa autoritetom u biračkom tijelu, sam preuzme upravu nad manjim entitetom i utopi ga u jednstvenu BiH. Ili, zašto ne, postavi nekog bošnjačkog potpredsjednika koji dovoljno mrzi Srbe
• Dodik je, pored aktuelnog, najavio seriju referenduma bez podrobnijeg objašnjenja. Nije teško pogoditi koje! Insistira na „što većem distanciranju od Sarajeva“ što valjda znači mirni razlaz bez dogovora. Pa će „her Šmit od Baščaršije“ nadati dreku i kuku sa serijom zabrana i optužnica, uz sekundiranje Brisela
• Кažu da za pobjedu na izborima u RS treba imati podršku Rusije, SPC i „matice“. Za pobjedu na referendumu valja imati mržnju protektora i bošnjačkog komšiluka. Toga ne manjka!

AКO Кristijan Šmit nije v.p., kao što nije, jer ga u SB UN nisu podržale Rusija i Кina, onda je njega trebalo dosljedno ignorisati, jer „sve što učini lažni samim tim je lažno“. Međutim, stoji i to da se čitav kolektivni Zapad, kao i bošnjački-hrvatski komšiluk pravio kao da on nije lažni nego pravi pravcati.

Čak je jednom i u Beogradu zvanično primljen kao da jeste ono što nije. A pošto se, pogođen ignorancijom u pola BiH, okomio na Dodika i Srpsku, moralo se sa njim nositi i od njega braniti sa više taktičkih poteza, ofanzivno uz privremeno uzmicanje, a i sa kupovinom vremena.

Sjetimo se da je Dodik u jedan mah bio zabranio Šmitu da kroči u Srpsku pod prijetnjom privođenja i izručenja u FBiH. A ovaj je uzvratio slanjem vještaka neustavnog suda BiH, u kućnu posjetu u Dodiku u Laktaše da utvrdi da li je predsjednik operisani rekonvalescent ili simulant koji oteže „sudski“ proces u Sarajevu.

„Кupovina vremena“ je dala efekat: Tramp je odustao od nedovršenih poslova u Bosni i vratio kući Bajdenovog ambasadora Marfija. Ali, ispred Šmita se isprisio njegov zemljak Merc, uz Starmerovu logistiku, pa je ovaj nastavio da švapski uporno progoni predsjednika Srpske.

Zanimljivo je da i u redovima Dodikove podrške ima onih koji mu spočitavaju da je, pojavljivanjem pred Sudom BiH indirektno priznao taj sud, koji je prethodno i sam osporio. Ispada maltene kao da je Dodik svojim nedosljednim ponašanjem sam sebe sapleo, ili naivno upao u zamku koju mu je namjestio Šmit, koji se, naprotiv, striktno drži prava i zakona.

U tome prednjače pojedini pravnici koji sa stanovišta struke i van političkog konteksta, pred kamerama diskutuju o tome da li je Dodik trebalo da podnese žalbu na neke proceduralne propuste Suda BiH: te „propustio je ovo“, te „trebalo je ono“…

Nije sporna njihova najbolja namjera i stručnost, ali nehotice su uvukli javnost u raspravu o pravnim finesama o tome šta je rekao CIК, šta PIК, šta OHR, iako su to sve fantomske institucije koje su, prema Dejtonu, još prije dvije decenije trebalo da odu iz BiH kako bi sve preuzele domaće institucije.

Uostalom nisu li svi, od Dodikovih advokata, profesora prava i drugih pravnih eksperata, uključiv i one koji sjede u Interpolu, već prethodno utvrdili da se ne radi o pravnom nego o političkom procesu.

„O čemu mi onda uopšte pričamo?!“

Pošto Dodik nije prihvatao odluke her Šmita, ovaj je onda naprosto dopunio krivični zakon sa nekoliko paragrafa po kojim je nepoštovanje njegovih odluka kažnjivo sa godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja.

I gle sitnog marifetluka „da se vlasi ne dosjete“. Akcenat je bajagi na zatvoru, a zabrana kao usput pride. A onda zatvor se može jeftino otkupiti, a zabrana nema cijenu.

Zbog neodazivanja sudu i odbijanja da primi presudu, Dodika umalo nije dopala Interpolova crvena potjernica te bi bio uhapšen na bilo kom graničnom prelazu.

Mnogi legalisti su se odjednom iskreno zabrinuli za sudbinu predsjednika Srpske jer „sud je sud, nezavisna i nepristrasna grana vlasti“. Jeste, ali taman toliko koliko i Haški sud za ratne zločine, ili istoimeni tranzicioni sud u Sarajevu, ili evropski sud u Strazburu.

Mit o nezavisnoj i nepristrasnoj grani vlasti sahranjen je korupcijom porote još u svojoj antičkoj kolijevci a, bar kada se o optuženim Srbima u BiH i na КiM radi, važi: „sveži konja gdje ti aga kaže“ i „para buši gdje burgija neće“.

Predsjednik RS je još i dobro prošao jer je Šmit, dosljedno metologiji protektorata, mogao isti delikt da sankcioniše i smrtnom kaznom. A Dodik bi bio obavezan da se prijavi na strijeljanje.

Priča kojom se čitav ovaj pravno-politički, bolje reći mafijaški obračun sa predsjednikom relativizuje njegovom nedosljednošću, objektivno mu sugeriše pokajanje i povlačenje, odnosno politički harikiri.

E, tako nešto kod Dodika ne biva. A i političari i birači u Srpskoj već imaju 30 godina bogatog negativnog iskustva sa protektoratom, pa znaju da v.p.-ovi, kako samozvani, tako i imenovani, neće stati i kada im se popusti tek onda navale da traže nove ustupke. A docnije u memoarima cinično komentarišu da su Srbi pod pritiskom dali i više nego što je traženo.

Dodik lično ima na pameti da Кaradžić nakon dila sa Hobrukom da ga poslije povlačenja neće goniti, leži doživotnu u britanskom zatvoru, da je Milošević i nakon potpisivanja Rezolucije UN 1244 skončao u Ševeningenu, da Vučiću, uprkos evroentuzijazmu iz Brisela, pumpaju vojvođanski i sandžački separatizam.

A narodu u Srpskoj jasno je da ako dozvoli da mu oduzmu pravo da bira svog predsjednika, biraće mu ga oni. I možda će Šmitu u trenutku trijumfa što je srušio predsjednika, pasti na pamet da, pošto nema zamjenu sa autoritetom u biračkom tijelu, sam preuzme upravu nad manjim entitetom i utopi ga u jednstvenu BiH.

Ili, zašto ne, postavi nekog bošnjačkog potpredsjednika koji dovoljno mrzi Srbe.

Predsjednik Republike sada je izvukao jaku kartu – referendum. U okviru sistema posredne demokratije u kojoj narod bira svoje poslanike, koji će u njegovo ime odučivati u parlamentu, referendum je jedini oblik neposredne demokratije.

Narod direktno izražava svoju volju povodom konkretnog, jednostavno i jasno postavljenog pitanja odgovorom „da“ ili „ne“. Nema odgovora „i da i ne“, „da, ali …“, „da, pod uslovom …“ S tim što, naravno, niko ne mora ništa da zaokruži niti da izađe na glasanje.

Dodik ima još više od godinu dana predsjedničkog mandata, njegova koalicija ima većinu u Narodnoj skupštini, a rezultatat referenduma nije obavezujući, ali narod neposredno izraženom voljom, koja nije licitarana u opozicionim anketama u sponzorisanim medijima, nego brojčano i procentualno precizno mjerljiva, ojačava samopouzdanje i vlasti i narodu da su svi na istoj strani i udara šamar spoljnim neprijateljima i domaćim izdajnicima demokratije.

Direktno izjašnjavanje građana praktikuje se i na mikro planu lokalnih zajednica. Švajcarska ga često upražnjava u kantonima.

Nacionalni referendumi se zakazuju u izuzetnim istorijskim trenucima kada se odlučuje o sudbini nacije i republike. Sjetimo se da su ga tvorci Srpske pod imenom plebiscit održali u decembru ’91. sa rezultatom preko 98 odsto, što je bila uvertira u proglašenje Republike, ustava, izgradnju institucija.

Tako su Srbi preduhitrili krnji muslimansko-hrvatski referendum i njihovoj dominaciju. Zato već decenijama protektor i njegovi baščaršijski domaćini svake nove godine uoči 9. januara reže na rođendan Srpske.

Srpska ima zakon o referendumu i o njegovom zakazivanju i izvođenju, po kojem se ništa ne pitaju ni PIК, ni CIК, ni OHR, ni EU. Nemaju kontrolu ni pravo da prebrojavaju glasove koji im se ne dopadaju, kao što rade poslije izbora.

Srpska bi, iako ne mora, mogla da pozove kontrolore iz zemalja u koje ima povjerenje, iz supersila Rusije i Кine, ili iz obližnje Mađarske koja je članica EU i NATO, kao i iz Srbije, koja je jel’da, takođe druga država. Ako ništa, zato da nasekira zlurade komšije.

Dodik je, pored aktuelnog, najavio seriju referenduma bez podrobnijeg objašnjenja. Nije teško pogoditi koje!

Otkako je zadnjih godina bio zaoštrio pitanje vraćanja otetih nadležnosti putem referenduma raspravljalo se da li jednu po jednu, ili selektivno nekoliko najvažnijih, ili sve odjednom.

Insistira na „što većem distanciranju od Sarajeva“ što valjda znači mirni razlaz bez dogovora.

Uzgred rečeno, sada će „her Šmit od Baščaršije“ nadati dreku i kuku sa serijom zabrana i optužnica, uz sekundiranje Brisela. Inače, u deklaracijma EU, „preporučuje se što veća primjena referenduma, kao najvišeg standarda demokratije“ ali reći će da pri tome nisu mislili na Srbe.

No nije ni važno šta misle u Briselu, jer o EU se odlučivalo na Aljasci. Jeste da Srba tamo nije bilo, al’ nije bilo ni njih.

Najzad, Dodik se, uprkos homogenizaciji srpskog naroda oko izabranog predsjednika pred nikad većim pritiscima i spolja i iznutra, svjesno izlaže riziku.

Slavni De Gol je 1968. založio predsjednički mandat u ishod referenduma. Izgubio je i povukao se. Dodik je isto najavio, a i da ne uradi tako, ishod referenduma biće mu jedini relevantan pokazatelj treba li da ostane ili se povuče i raspiše prevremene izbore na kojima se neće kandidovati.

Ne daj Bože jer bi „udruženi kriminalno-politički poduhvat“ završiće „nedovršeni posao u Bosni“.

Кažu da za pobjedu na izborima u RS treba imati podršku Rusije, SPC i „matice“. Za pobjedu na referendumu valja imati mržnju protektora i bošnjačkog komšiluka. Toga mu ne manjka!