Sve o Srpskoj | 11. februar 2025. godine –

PO PORUKAMA IZ VAŠINGTONA – GUBITNICI IMAJU AMBICIJU DA POSTAVLJAJU USLOVE MIRA, A TO JE – APSURD

• Dio analitičkog svijeta vjeruje da je globalna situacija ipak bliža Prvom svjetskom, Velikom ratu nego Jalti. Evropski i azijski istoričari upozoravaju da se svijet nalazi u fazi velikog prekomponovanja i to dublje nego što se to desilo poslije Velikog rata
• U Vašingtonu se govori kako će „primorati“ Moskvu i Kijev d pregovaraju. To, međutim, ne funkcioniše na taj način. Evropa naravno više nije relevantna snaga ali Rusija nije u lokalnom sukobu nego u ratu sa cijelim takozvanim Kolektivnim zapadom, u kojem je i Amerika, oličenim u NATO paktu i pri tom je po svemu sudeći pobjednik u tom ratu. I sada, ako bi se pravilno čitale poruke iz Vašingtona, gubitnici imaju ambiciju da postavljaju uslove mira. Apsurd
• Buduća velika konferencija o novoj bezbjednosnoj arhitekturi, u osnovi novom svjetskom poretku, neće biti tako skoro, još nisu sazreli svi uslovi. Ali, već sada je izvjesno da će ona, kao i prije stotinu godina Veliki rat, donijeti promjene državnih granica. Drugim riječima, i promjena granica će biti dio izlaska iz krize
• Naravno da na toj budućoj međunarodnoj konferenciji male zemlje neće moći da imaju bilo kakav direktan uticaj, vjerovatno da mnoge neće biti ni prisutne skupu, ali zato moraju da imaju prijatelje ili barem one koje ih razumiju među velikima koji su kreatori novih odnosa u svijetu. Srpske zemlje već imaju dobro uspostavljene odnose sa Rusijom, posebno Republika Srpska, i Kinom, dvema velikim silama koje će biti nosioci te buduće konferencije
• Srpske, trebalo na vrijeme da počnu sa pripremama. A najvažnije je da istraju u svojim vizijama državotvornosti i istorijske misije

Piše: Siniša Ljepojević

MEĐUNARODNI odnosi postaju sve komplikovaniji ali je ipak očigledno da su već vidljivi obrisi novog međunarodnog poretka. Njegovu okosnicu će činiti prije svega tri velike sile, Amerika, Rusija i Kina, koje će predvoditi nove oblike globalnih integracija.

Mada je još uvijek neizvjesno kakav će uticaj na globalna kretanja imati administracija novog-starog američkog predsjednika Donalda Trampa, nesumnjivo je da je novi stanovnik Bijele kuće već na samom početku unio novu dinamiku u međunarodne odnose.

U traženju kakvog takvog odgovora na pitanja budućeg uređenja svijeta, a na osnovu tokova savremene globalne krize i ratova, većina hroničara pribjegava sličnostima iz ranijih globalnih lomova. Najčešće se traže sličnosti sa vremenom Prvog svjetskog ili Velikog rata koji je doveo do najvećih promjena u savremenom dobu.

Mnogi, međutim, posebno američki analitičari, vjeruju da bi trebalo obratiti pažnju i na savezničku konferenciju u Jalti, Krim, prije tačno 80 godina. Tada je, vjeruju, stvoren novi međunarodni poredak i neka vrsta podijele svijeta među silama pobjednicama u Drugom svjetskom ratu. Sadašnju „Jaltu“ o „poslijeratnom svjetskom poretku“ bi, kako se tvrdi, ispregovarali predsjednici Donald Tramp, Vladimir Putin i Si Đinping.

Ali, u tom pristupu o „poslijeratnom svjetskom poretku“ osnovu čini aktuelni rat u Ukrajini, pa je ipak poređenje sa Jaltom istorijski neprimjereno. U Jalti su februara 1944. godine razgovarale sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu a u Ukrajini je situacija potpuno drugačija.

U Ukrajini je samo jedna sila očigledan pobjednik a to je Rusija, a oni drugi iz Jalte su sada na strani gubitnika a gubitnici ne mogu da budu ravnopravni sa pobjednikom.

Po svemu sudeći, takav pristup je dio planova Donalda Trampa da se održi neka vrsta međunarodne konferencije kojom bi se okončao rat u Ukrajini. Nejasno je pod kojim ili čijim autoritetom bi takav skup bio održan i šta bi trebalo da bude njegov rezultat. Utoliko prije što se u krugovima tih analitičara priznaje da je malo vjerovatno da bi se Amerika, Kina i Rusija u postojećim okolnostima mogle o bilo čemu dogovoriti pa bi onda takva konferencija mogla da vodi kao njihovom međusobnom ratu a ne dogovoru.

Drugim riječima, još je isuviše rano govoriti o takvoj konferenciji. U tom svijetlu, i taj dio analitičkog svijeta vjeruje da je globalna situacija ipak bliža Prvom svjetskom, Velikom ratu nego Jalti.

Evropski i azijski istoričari upozoravaju da se svijet nalazi u fazi velikog prekomponovanja i to dublje nego što se to desilo poslije Velikog rata.

U ovom vremenu uočljivo je da je za Ameriku prevashodni cilj da, prije svega u sopstvenoj, javnosti prikrije poraz u Ukrajini. Nova američka administracija namjerava da to izvede tako što će krivicu poraza prebaciti na Evropu, tačnije Evropsku uniju (EU), a predstaviti se kao mirotvorac u pokušaju mirovnih pregovora sa Rusijom. I to tako što bi se Amerika predstavila kao „vrhovni poglavar“ svijeta koji miri tamo neke zaraćene lokalne snage.

U Vašingtonu se govori kako će „primorati“ da Moskva i Kijev pregovaraju. To, međutim, ne funkcioniše na taj način. Evropa naravno više nije relevantna snaga ali Rusija nije u lokalnom sukobu nego u ratu sa cijelim takozvanim Kolektivnim zapadom, u kojem je i Amerika, oličenim u NATO paktu i pri tom je po svemu sudeći pobjednik u tom ratu. I sada, ako bi se pravilno čitale poruke iz Vašingtona, gubitnici imaju ambiciju da postavljaju uslove mira. Apsurd.

Ali, sigurno je da će jednog dana poslije rata u Ukrajini i ratova na Bliskom istoku biti održana velika međunarodna konferencija koja će sopstvenim autoritetom obezbjediti novu bezbjednosnu arhitekturu. I to znatno šire, globalno a ne samo oko Ukrajine koja je povod ali ona sama u osnovi nema presudan uticaj na svjetski poredak.

Ukrajina, naravno, nije centar Planete ali je od nje Zapad napravno problem od kojeg „zavisi sudbina svijeta“ kako neprestano govore zapadni i NATO lideri. Taj novi narativ je takođe u funkciji prikrivanja zapadnog poraza.

Ta buduća velika konferencija o novoj bezbjednosnoj arhitekturi, u osnovi novom svjetskom poretku, neće biti tako skoro, još nisu sazreli svi uslovi. Ali, već sada je izvjesno da će ona, kao i prije stotinu godina Veliki rat, donijeti promjene državnih granica. Drugim riječima, i promjena granica će biti dio izlaska iz krize. To naravno neće odmah biti prihvaćeno ali će postati realnost.

I, kao i uvijek, za srpske zemlje je ključno pitanje: šta bi to moglo da znači za njihovu sudbinu. Za srpske zemlje je prije svega važno to što se otvara i čak uvodi mogućnost promjene granica.

Naravno da na toj budućoj međunarodnoj konferenciji male zemlje neće moći da imaju bilo kakav direktan uticaj, vjerovatno da mnoge neće biti ni prisutne skupu, ali zato moraju da imaju prijatelje ili barem one koje ih razumiju među velikima koji su kreatori novih odnosa u svijetu. I da ih oni koliko toliko zaštite. O tome bi već sada srpske zemlje trebalo, ili morale bi, da povedu računa i strateški se odrede.

Srpske zemlje već imaju dobro uspostavljene odnose sa Rusijom, posebno Republika Srpska, i Kinom, dvema velikim silama koje će biti nosioci te buduće konferencije. Poslije izbora Donalda Trampa za predsjednika medijski je stvorena izvjesna euforija u nadanjima srpskih zemalja da bi prema njima moglo doći da naklonosti nove američke administracije što bi dovelo da slabljenja pritisaka koji dolaze iz EU.

U prvom mandatu predsjednika Trampa u njegovom Savjetu za nacionalnu bezbjednost je, podsjeća se, bilo ideja o promjeni granica i podijeli teritorija pa možda i ne bi bilo iznenađenje ako se u ovom njegovom drugom mandatu ožive te ideje na Zapadnom Balkanu. Mada, realnost je da dio svijeta gdje su i srpske zemlje neće biti prioritet Trampove administracije.

Ali, uprkos promijenjenoj retorici i nadanjima, ne bi trebalo očekivati bitnije promjene politike Amerike i Zapada prema srpskim zemljama, prije svega kada je riječ o Republici Srpskoj i problemu Kosova i Metohije. To jednostavno u ovom sadašnjem vremenuu nije realno. Ali, u procesu stvaranja novog svjetskog poretka to je gotovo izvjesno.

Ta očekivana, kada god bude a biće, međunarodna konferencija o novoj bezbjednosnoj arhitekturi će u osnovi značiti podjelu zona uticaja, ili jednostavnije rečeno podjelu teritorija, između dominantnih velikih sila.

Dozvoljava se i mogućnost teritorijalnog proširenja nekih zemalja prije svega velikih sila. Podjela u stvari iznad svega odgovara Zapadu.

Zapad jednostavno, kao kultura, ne može bez neprijatelja, ne može bez neke druge strane protiv koje se bori. Sudbina malih zemalja će u realnosti zavisiti od odnosa među tim velikim silama.

Ako je suditi prema prvim namjerama nove američke administracije, Vašington je već počeo da stvara svoj „zabran“, svoju „teritoriju“. Za sada je to zapadni dio svijeta, učvršćivanje američke dominacije gdje je ona već postojala, nije osvajanje novih teritorija. Hroničari kažu „rekolonizacija kolonija“. Tome treba dodati i, preko Izraela i islamskih ekstremista, ambiciju kontrole Bliskog istoka koji se posljednjih godina otrgao američkoj dominaciji. To bi, međutim, moglo da bude samo uz promjenu postojećih granica. Istovremeno, uočljivo je uvjerenje u Vašingtonu da u svojim planovima računaju da mogu da prevare i Rusiju i Kinu. Doduše, često su ih i uspjevali prevariti. Ali, ipak nije sve tako jednostavno.

Ne bi se smjelo smetnuti sa uma istorijsko iskustvo da je područje Balkana, posebno ono gdje su srpske zemlje, oduvijek bilo granica svjetova. Tako će, po svemu sudeći, biti i u ovom vremenu. To je granica svjetova na kojoj se smjenjuju uticaji velikih ali u realnosti nikada ne pripada ni jednima ni drugima.

Niko, razumije se, ne može da kaže kada bi mogla da bude ta istorijska međunarodna konferencija, vjerovatno će proći dosta vremena ali za nju bi sve zemlje, a naročito srpske, trebalo na vrijeme da počnu sa pripremama. I to u duhu vizije svojih interesa i istorijskih obaveza. I zato je za srpske zemlje najvažnije istrajati u svojim vizijama državotvornosti i istorijske misije. U ovim vremenima zaista je teško biti pametan ali trebalo bi da se zna da zapadne zemlje ne mijenjaju svoj ponižavajući stav prema srpskom narodu i u istorijskim trenucima ga koriste samo za jednokratnu upotrebu. Kao što je i pokazala, ne samo ratna, savremena istorija.