Sve o Srpskoj | 07.06.2025.g. – Nenad Kecmanović –

IZ SARAJEVA I SA ZAPADA ŠIRE FEJK NJUZ DA DODIK SAMO ŠTO NIJE POBJEGAO, DA TAJNO TRAŽI AZIL…

• Fejk njuz da će predsjednik Srpske pobjeći i ostaviti Republiku i narod na cjedilu kada je najteže, na milost i nemilost ostrvljenoj Njemačkoj, ciljaju na to da se u Srpskoj izazove kolektivno osjećanje poraza i nemoći, da se nahajca muslimansko Sarajevo, da se otvore vrata kooperativnoj opoziciji, nagodnoj za ustupke, te da se udruži sa „trojkom“ iz FBiH…
• Zapadne službe sve nadziru i sve znaju o svemu i svačemu, ali ne poznaju Bosnu, Srpsku i mentalitet naroda. Recimo, po koaliciju voljnih da unište Srpsku nikako nije dobro što se isturila baš Njemačka, koja je Srbe okupirala i tamanila u oba svjetska rata
• Priprema spoljnog rušenja lidera iznutra, pri slaboj opoziciji, podrazumijeva i tipovanje na nasljednika u vrhu vlasti. Mušterije bi ponajprije bili premijer ili predsjednik parlamenta, koji po Ustavu zamjenjuje bivšeg predsjednika do raspisivanja vanrednih izbora. Činjenica da su raspisali potjernice i za Viškovićem i Stevandićem, ukazuje da su procijenili da na njih ne mogu da računaju, a Dodiku – da su mu vjerni
• Sa Željkom Cvijanović su to i provjerili. Tokom boravka u Bajdenovim SAD, stavili su joj do znanja da bi „nju radije vidjeli na čelu Srpske“, a ona odbila. Po povratku kući ispričala je šefu, a on obznanio. Bio je to još jedan autogol kolektivnog Zapada
• Još jedno pitanjce za Merca, Makrona i Starmera: zašto bi Dodik uzmicao kada ima podršku – otvorenu od Putina, diskretniju od Si Đinpinga i pasivnu od Trampa. Zamislite iole razumnog lidera koji bi bježao ili davao ostavku, a uživa podršku sve tri supersile, uticajne Mađarske, matice u susjedstvu, pa i taktičku komšija Hrvata. I, što je najvažnije, ima provjereno ubjedljivu podršku naroda u svojoj zemlji

„DODIK se sprema za egzil u Rusiju“, gdje bi mu bilo najbezbjednije, pišu brojni sarajevski mediji.

„Dodikova porodica nedavno je kontaktirala visokog zapadnog zvaničnika kako bi pregovarala o uslovima njegovog odlaska“, piše britanski Gardijan.

„Mađarska je već poslala policijske specijalce u civilu da ga, kad mu dogori pod nogama, prebace preko granice“, prenose Al Džazira i N1.

Uskoro će da otkriju da je Dodik zatražio azil i u Kini, pošto je već kod prijatelja Putina i Orbana, zašto ne i kod naklonjenog Si Đinpinga, koji takođe spada u isti tabor „zlotvora“.

Zauvijek će ostati zagonetno ko je taj anonimni viskorangirani zapadni pregovarač sa porodicom Dodik, pošto je priča naprosto izmišljena.

Ispada da je Dodik već odlučio da ode i samo bira destinaciju, najpogodniji termin i vrstu aranžmana. Ali pošto priča stiže čas iz Sarajeva, čas iz Londona, pa još iz Gardijana, i kada još u ovdašnje medije stiže preko Al džazire i N1, i konstrukciju najzad podupre i bošnjački analitičar iz Kanade Jasmin Mujanović („Kriza se može riješiti samo na dva načina: hapšenjem Dodika ili njegovim bijegom iz zemlje“), onda je sve jasno.

A jasno je i čemu treba da posluži.

Ove fejk njuz da će predsjednik pobjeći i ostaviti Republiku i narod na cjedilu kada je najteže, na milost i nemilost ostrvljenoj Njemačkoj, ciljaju na to da se u Srpskoj izazove kolektivno osjećanje poraza i nemoći, da se nahajca muslimansko Sarajevo, da se otvore vrata kooperativnoj opoziciji, nagodnoj za ustupke, te da se udruži sa „trojkom“ iz FBiH. Znamo kako to već dalje ide.

Pošto ne mogu da proguraju konsenzus u EU, Njemačka, Britanija i Francuska okupljaju koaliciju voljnih da dohakaju Srpskoj: sklanjanje izabranog rukovodstva i otimanje javne imovine.

Zapadne službe sve nadziru, znaju podatke o svemu i svačemu, izučili su lokalnu istoriju i geografiju, raspolažu analizama akademskih eksperata, imaju psihološke portrete svih relevantnih aktera, ali ne poznaju Bosnu, Srpsku i mentalitet naroda.

Recimo, po koaliciju voljnih da unište Srpsku nikako nije dobro što se isturila baš Njemačka, koja je Srbe okupirala i tamanila u oba svjetska rata. Razumjeti je njihovu osvetljubivost, što su ih prije svega Srbi istjerali iz Jugoslavije i 1918. i 1945, što zagorčavaju Šmitu lažni status v.p. i što su onomad istjerali iz Banjaluke aktuelnu njemačku ministarku Anu Lirman, ali Nijemci, i austrijski im sunrodnici, za djecu i djecu djece Kozare predstavljaju figuru arhineprijatelja protiv koga radi instinkt samoodbrane. Čitav projekat Berlina, Pariza i Londona naišao bi na za nijansu manji otpor da ga vode barem bivši srpski saveznici Francuzi, pa i Britanci.

U govoru i ponašanju Merca, Makrona i Šmita ima toliko banalnih laži, licemjerja dvostrukih standarda da to vrijeđa zdrav razum i elementarnu pristojnost, da izaziva masovan spontani revolt.

Poslije 30 godina iskustva sa ljudima koji su dolazili u Srpsku, najprije kao predstavnici „međunrodne zajednice“, pa zatim „kolektivnog Zapada“, pa onda EU, te sada „koalicije voljnih“, ovdašnji svijet ih sve doživljava kao prevarante i hohštaplere. Ne samo da im ništa ne vjeruju nego svaku kritiku na račun vlasti i lidera smatraju podvalom, pa su kontraproduktivne. „Što je više kleveta i laži, Mile nam je miliji i draži“.

Priprema spoljnog rušenja lidera iznutra, pri slaboj opoziciji, podrazumijeva i tipovanje na nasljednika u vrhu vlasti. Pošto „rade o glavi“ predsjedniku, mušterije bi ponajprije bili premijer ili predsjednik parlamenta, koji po Ustavu zamjenjuje bivšeg predsjednika do raspisivanja vanrednih izbora.

Činjenica da su, iako dugo fokusirani isključivo na Dodika, poslije „sudskih predradnji“, raspisali potjernice i za Viškovićem i Stevandićem, ukazuje da su procijenili da na njih ne mogu da računaju, a Dodiku – da su mu vjerni.

Sa Željkom Cvijanović su to i provjerili. Tokom boravka u Bajdenovim SAD, stavili su joj do znanja da bi „nju radije vidjeli na čelu Srpske“, a ona odbila. Po povratku kući ispričala je šefu, a on obznanio. Bio je to još jedan autogol kolektivnog Zapada, ma koliko to oni zanemarivali.

Najbliži saradnici su, podrazumijeva se, lojalni Dodiku, samo što su vječito u sjeni njegovih političkih uspjeha, ali i pošteđeni personalnih prijetnji kolektivnog Zapada, koje on godinama trpi. No, pošto su odnedavno i sami fasovali sankcije i stavljeni na potjernice, više ne brane samo klupske boje i svog kapitena, nego i sami sebe pojedinačno, u javnim istupima su postali mnogo aktivniji i oštriji.

Željka Cvijanović jedina među njima još nije na potjernici, ali je, iako već od ranije pod američkim sankcijama, održala ubojit govor na sjednici SB UN, rame uz rame sa Vasilijem Nebenzjom i Šuang Šengom.

Jeste da bi za njihov izlazak iz ćorsokaka u BiH Dodikov bijeg iz Srpske bio najelegantnije rješenje, ali ni on ni porodica neće iz Laktaša. Mogao je poslije završenih studija da ostane u Beogradu, kao i mnogi Srbi iz BiH, ali se on i njegovi uvijek vraćaju u Laktaše za njih najljepše mjesto na svijetu.

Mile se nikada nije preselio ni u obližnju Banjaluku, gdje je završio srednju školu i decenijama svakodnevno vozari na posao.

Toliko o njemu, sasvim sigurno, znaju, pa je, možda, ova fejk njuz u stvari indirektna ponuda Dodiku da preko nekog iz svoje porodice diskretno stupi u kontakt o azilu na Zapadu. Tako nešto bi baš priličilo „Gardijanu“, ali poslije Holbrukove obmane Karadžića da ga, ako se povuče, neće goniti, ko bi pametan nasjeo čak i ako bi mu to odgovaralo.

Morali bi da znaju, da se Dodik ne povlači, nego jačem uzvraća još jače, ali on iracionalno procjenjuje svoje snage u regionalnom i najširem političkom kontekstu. Nakon taktičkih kompromisa, nastavlja da prizemljuje fantazije o unitarnoj BiH, kako sarajevske, tako i šmitovske. I postiže barem isto toliko koliko i Sarajevo sa OHR-om radeći na institucionalnom razvlašćivanju Srpske.

Kako javljaju mediji, u okolini Brčkog, koje presjeca Srpsku, bošnjačka policija BiH zajedno sa EUFOR-om, uvježbava presretanje i privođenje štićenih osoba. Pošto je u takvim operacijama ključni faktor iznenađenje, uvježbavaju se u tajnosti, a čim je to postalo agencijska vijest – radi se samo o psihološkom pritisku. Ili euforci, koji neće da učestvuju, drže redovni kurs bošnjačkim policajcima. A da nije ništa više od toga, Dodik u samo zadnja dva mjeseca tri puta putuje u Rusiju i vraća se u Laktaše, te prelazi granicu na Drini via Brčko.

Možda ga na Rači propuštaju baš bošnjački policajci, sve u nadi da se neće vratiti, ili da će ga pri povratku spriječiti da uđe u suverenu BiH. Al’ evo ti ga opet.

Biće da predsjednik Dodik prelazi granicu „specijalnim paralelnim i recipročnim vezama između Srpske i Srbije“, koje su regulisane u Dejtonu.

Za svaki slučaj, dok bošnjački specijalci savladaju kurs unproforaca, Srpska će usvojiti novi ustav, i njime vratiti nadležnost za kontrolu spoljnih granica BiH na teritoriji svog eniteta, što je, takođe, zapisano, u Dejtonu.

Zlovoljnim prema Srpskoj i njenom rukovodstvu, prema očekivanjima, pridružila se i Poljska, ali dok u Berlinu iščekuju da Dodika privedu ili da potraži azil, Ana Ratert poslanica moćnog AfD-a u Bundestegu, drži slovo vladajućoj koaliciji zbog politike koju vodi u BiH i njenog bivšeg ministra.

„Šmit upravlja državom čiji narodi se mogu držati zajedno jedino uz spoljni pritisak i finansijsku zavisnost. Čak i to više ne funkcioniše. Srpska strana mu je odmah otkazala saradnju, bošnjačka mu sada otvoreno izražava prezir. Zbog smiješne uloge koju igra u Sarajevu dobio je nadimak Mister Bin.“

Ko onda, pitamo se, treba da ode iz Srpske, komičar Mister Bin ili legitimni Predsjednik?

Još jedno pitanjce za Merca, Makrona i Starmera: zašto bi Dodik uzmicao kada ima podršku – otvorenu od Putina, diskretniju od Si Đinpinga i pasivnu od Trampa. Zamislite iole razumnog lidera koji bi bježao ili davao ostavku, a uživa podršku sve tri supersile, uticajne Mađarske, matice u susjedstvu, pa i taktičku komšija Hrvata. I, što je najvažnije, ima provjereno ubjedljivu podršku naroda u svojoj zemlji.

Na Briselu je sada da nađe izlaznu strategiju iz slijepe ulice u kojoj se našla BiH. Što bude kasnije, biće teže.