Predrag Ćeranić | 04.12.2025.g. – Autorizovano izlaganje na tribini „Nova faza odnosa u BiH: šta stoji iza dogovora Vašingtona i Dodika?“, održanoj 26.11.2025. u Pres centru UNS-a –

Koju god funkciju da obavlja Milorad Dodik – predsjednika Republike ili Vlade Srpske, člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, ili prosto predsjednika, on ostaje najvažniji politički faktor u Srpskoj, nezaobilazan u formiranju zajedničkih organa BiH. Njegov svaki javni nastup je zapažen, udarna je vijest elektronskih i štampanih medija, o Dodikovim stavovima javnost se polariše na one koji su „za“ i koji se njima protive. Govori otvoreno, bez uvijanja u javnost iznosi ono što većinsko stanovništvo Srpske misli. U Sarajevu, ali i u Mostaru, Dodiku odaju priznanje (negdje tajno, ponegdje i otvoreno). U hrvatskom dijelu Mostara često možete čuti „e, kad bismo mi imali Dodika“ u kontekstu želje za trećim, hrvatskim entitetom, za koji su uvjereni da bi se hrvatski Dodik već izborio.

Ali, zbog neskrivenog zalaganja i otvorene borbe za zaštitu interesa Srpske Dodik je u teškoćama koje je prouzrokovao Kristijan Šmit i ambasade koje Šmita podržavaju. Izmijenjen je Krivični zakon BiH na način da je volja visokog predstavnika (čak i nelegitimnog) neprikosnovena, a onaj ko je osporava čini krivično djelo sa zaprijećenom zatvorskom kaznom. Tako je i predsjednik Dodik u političkom procesu osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja javne funkcije. Kaznu je platio, ali zabranu nije uspio oboriti. Međutim, kako se zabrana ne odnosi na funkciju predsjednika političke partije, i sa te pozicije on je dominantna politička figura, ne samo u Srpskoj već i u BiH. Jedan njegov potez, odnosno rezultat tog poteza, izazvao je lavinu komentara u regionu. Radi se o ukidanju američkih sankcija njemu, ali i osobama i privrednim subjektima koji se s Dodikom dovode u vezu.

Moskva je za Dodikov dupli pas sa Amerikancima pokazala veće razumijevanje nego zvanični Beograd. Zašto, kako, pa nas niko nije pitao – pitanja su koja oslikavaju začuđenost i nevjericu Dodikovom „drskošću“. Pokušavao je Dodik i preko Beograda i preko Moskve da skine obruč koji je pritiskao ne samo njega, nego i sve koji podržavaju njegovu politiku. Ko je iznoseći patrioteske i rusofilske stavove u javnost mogao biti siguran da njegovo ime neće osvanuti na nekoj crnoj listi. Sada je tome došao kraj. Iz Moskve je poručeno da se pitanje sankcija ne može riješiti diplomatskim već obavještajnim kanalima, ali sve je predugo trajalo. Dodik je riješio da zasuče rukave i stvari uzme u svoje ruke. Srba i srpskih prijatelja ima širom svijeta, pa tako i u Bijeloj kući. Oni su podsjetili Trampa i ljude u njegovom okruženju da je Dodik u američkoj predizbiornoj kampanji pozvao sve Amerikance srpskog porijekla da glasaju za Trampa, da je nakon Trampove pobjede Palatu Republike obojio u američku zastavu, unio američku zastavu u svoj kabinet, fotografisao se sa Trampovim kačketom na glavi. Dio posla uradile su i lobističke kuće koje je Vlada Srpske angažovala nekoliko godina ranije. I eto rezultata! Dodik je podržao i Izrael u sukobu sa Hamasom. Ne treba zaboraviti koliki uticaj jevrejski lobi ima u Sjedinjenim Državama. Dok su u Sarajevu organizovali propalestinske proteste, pasoši izraelskih državljana završavali u korpi za otpatke a potom u kontejneru, Evropska konferencija rabina otkazivana, Dodikovo sjedišta (Palata Republika) bilo je u bojama zastave Izraela.

U Sarajevu tajac i nevjerica. Teško je povjerovati da se Amerikanci više ne svrstavaju samo na jednu stranu u BiH i poslovično zalažu protiv Srpske i njenih zvaničnika. Nagađanju o tome kako je Dodik uspio nema kraja. Američke sankcije su pale, a tako i politički nosevi umišljenih političara koji su se naveliko hvalili da su Dodiku „dohakali“. Dodik je ponovo pokazao da je za koplje svih koji se u BiH bave politikom i da je državnik, što znači da prati geopolitiku i zna čitati geopolitičke poruke. Zato je, objašnjavajući svoje političke poteze široj javnosti, jednostavno rekao: Rusija ostaje naš strateški partner ali ćemo sa Trampovom administracijom nastojati da uspostavimo što bolju saradnju. Na žalost, to nije bilo dovoljno pojedinim beogradskim medijima i njihovim gostima koji su se utrkivali u osudi Dodika koji je, po njima, povjerovao Amerikancima (a njima se ne smije vjerovati), izdao Rusiju (i Srbiju) i tako dalje. Ljudi ne vide dalje od nosa pa to ti je. Međutim, priča je šira. Promjena američkog kursa prema Republici Srpskoj u pozitivnom smislu vidjela se i na sjednici Savjeta bezbjednosti koja je na inicijativu Ruske Federacije bila posvećena Bosni i Hercegovini. Američki predstavnik je istakao da Sjedinjene Države više ne teže izgradnji država niti nametanju snažnih međunarodnih intervencija, što u prevodu znači da se neće miješati, pogotovo neće nametati politička rješenja u BiH.

Sve bi bilo vrlo jednostavno, kada bi se Njemačka i Velika Britanija ponašale na sličan način. Ne. Oni i dalje BiH, pa i cijeli Zapadni Balkan, smatraju svojim zabranom,tj. teritorijom na kojoj riječ njihovih ambasadora ima posebnu težinu. Zbog Kristijana Šmita koji, iako nelegitiman, obavlja funkciju visokog prestavnika u BiH, ova zemlja nema puno izgleda da ostvari temeljna načela Dejtonskog sporazuma: pomirenje, pravda, zajednički suživot. Kolonijalni položaj BiH je nezabilježen u novijoj istoriji. Bijes koji osjećaju prema Rusiji trude se da iskale na „malim Rusima“, kako u zapadnim prestonicama nazivaju Srbe.

Odbrana Srpske treba da se zasniva na odbrani Dejtona i insistiranju na povratku otetih nadležnosti. Nijedan zvuk seperatizma neće pomoći. Dejton, i to slovo Dejtona, ne duh, je svjetionik prema kojem treba ploviti. Okosnica srpske politike u BiH mora biti povratak otetih nadležnosti.