Sve o Srpskoj | 22.07.2026. godine g. Predrag Ćeranić

PROPAO I TREĆI POKUŠAJ ZAPADNIH ZEMALJA DA SE DOGOVORE O NOVOM VISOKOM PREDSTAVNIKU

• SAD podržavaju italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, dok Francuska, Njemačka i Velika Britanija podržavaju francuskog diplomatu Renea Trokaza. Ličnosti su samo vidljivi dio spora. Iza njih stoje različite vizije budućnosti BiH i uloge OHR
• BiH više nije samo periferno pitanje Balkana, već prostor na kojem se prelamaju šire promjene u transatlantskim odnosima. Osnovni problem BiH nije samo u tome što se u njoj sukobljavaju različite domaće politike, već i u tome što se preko BiH prelamaju interesi velikih sila
• Za Srpsku je važnije kako je visoki predstavnik imenovan i kako će se ponašati nego kako se zove. Ona će, po svemu sudeći, zadržati odnos prema novom visokom predstavniku kao prema Šmitu ako njegovo imenovanje bude izvršeno bez potvrde Savjeta bezbjednosti UN
• Umjesto rasprave o tome ko će biti naredni visoki predstavnik, suštinsko pitanje trebalo bi da bude: kada će BiH prestati da funkcioniše kao međunarodni protektorat

Piše: Predrag ĆERANIĆ

NI TREĆA sjednica Upravnog odbora PIK-a, na kojoj je trebalo da bude imenovan visoki predstavnik za BiH, nije dala očekivani rezultat, već je završena bez dogovora.

OHR-om će i dalje upravljati zamjenik visokog predstavnika Luis Krišok, dok će imenovanje nasljednika Kristijana Šmita morati da sačeka.

Šta neuspjeh ove sjednice govori o odnosima unutar međunarodne zajednice?

Ovo pokazuje da takozvana međunarodna zajednica više ne nastupa kao jedinstven politički blok. Do sada smo najčešće govorili o razmimoilaženjima Zapada i Rusije, a danas imamo otvoreno neslaganje unutar samog zapadnog savezništva – između Vašingtona i vodećih evropskih prestonica. Drugim riječima, pitanje BiH postalo je test odnosa snaga između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije.

Vašington želi kandidata koji bi, po svemu sudeći, vodio racionalniju i ograničeniju politiku intervencionizma, dok dio evropskih država nastoji da zadrži dosadašnji model snažnog političkog prisustva OHR-a. Pokazalo se da međunarodna zajednica više nije jedinstven politički subjekt.

BiH je postala mjesto razmimoilaženja ne samo Zapada i Rusije već i Sjedinjenih Američkih Država i vodećih evropskih sila.

Ovo više nije samo spor o imenu novog visokog predstavnika. Poznato je da SAD podržavaju italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, dok Francuska, Njemačka i Velika Britanija podržavaju francuskog diplomatu Renea Trokaza. Pošto dogovor nije postignut ni 4. juna, ni 30. juna, ni 14. jula, očigledno je da je riječ o sukobu različitih političkih koncepcija, a ne o običnoj kadrovskoj dilemi.

Ličnosti su samo vidljivi dio spora. Iza njih stoje različite vizije budućnosti BiH i uloge OHR-a. Američko opredjeljenje za Zanardija Landija može se tumačiti kao dio šireg pristupa administracije u Vašingtonu, koja je manje zainteresovana za neograničeni politički inženjering i izgradnju država, a više za stabilnost, ekonomske i energetske projekte i konkretne američke interese. Evropske sile, s druge strane, žele da zadrže primarnu političku ulogu u BiH i presudan uticaj na djelovanje OHR-a.

Zato nije sporno samo ko će sjediti u kancelariji visokog predstavnika već i šta će ta kancelarija raditi: da li će intervenisati, nametati zakone i kažnjavati izabrane funkcionere ili će se postepeno povlačiti i prepuštati odgovornost domaćim institucijama.

Drugim riječima, nije sporna samo ličnost kandidata već i njegov mandat, obim ovlašćenja i politički pravac budućeg visokog predstavnika.

Sa stanovišta principijelnog stava Republike Srpske, ime nije presudno.

Ključno pitanje jesu procedura imenovanja, legitimitet i način djelovanja. Institucije Republike Srpske polaze od stava da visoki predstavnik mora imati odgovarajuću potvrdu Savjeta bezbjednosti UN. Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma predviđa da se visoki predstavnik određuje u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti. Nasuprot tome, OHR i zapadne države zastupaju tumačenje da Savjet bezbjednosti ne imenuje visokog predstavnika i da je dovoljna odluka Upravnog odbora PIK-a. Ipak, u praktičnom smislu nije svejedno ko će biti izabran.

Nije isto da li će na tu funkciju doći diplomata spreman na dijalog i uzdržanost ili neko ko će nastaviti praksu političkih intervencija, nametanja zakona i sankcionisanja demokratski izabranih predstavnika. Za Republiku Srpsku važnije je kako je visoki predstavnik imenovan i kako će se ponašati nego kako se zove. Ali, naravno, ličnost nije nebitna ako od nje zavisi da li će odnosi biti zasnovani na dijalogu ili će uslijediti nova serija nametanja i političkih sukoba.

Republika Srpska će, po svemu sudeći, zadržati isti odnos prema novom visokom predstavniku ako njegovo imenovanje bude izvršeno bez potvrde Savjeta bezbjednosti UN. Bilo bi teško objasniti zašto bi princip koji je važio u slučaju Kristijana Šmita prestao da važi samo zato što je promijenjena ličnost na toj funkciji.

Republika Srpska ne osporava samo Šmita kao pojedinca, već prije svega proceduru po kojoj je došao na dužnost i način na koji je koristio takozvana bonska ovlašćenja.

Ako novi kandidat bude imenovan po istom modelu, bez šireg međunarodnog konsenzusa i bez potvrde Savjeta bezbjednosti, institucionalni stav Republike Srpske vjerovatno će ostati nepromijenjen. Ipak, moguće su izvjesne praktične razlike.

Republika Srpska može odbiti formalno priznavanje novog visokog predstavnika, a istovremeno održavati određene radne kontakte, posebno ako on pokaže spremnost za dijalog i uzdrži se od intervencionističkog pristupa.

Može li izbor novog visokog predstavnika produbiti krizu ili donijeti smirivanje?

Oba ishoda su moguća i više će zavisiti od ponašanja novog visokog predstavnika nego od njegovog imena. Ako njegovi prvi potezi budu nametanje zakona, smjene funkcionera, prijetnje i pokušaji disciplinovanja Republike Srpske, politička kriza će se produbiti. Takva politika dodatno bi suzila prostor za kompromis i učvrstila uvjerenje da OHR nije posrednik, već politički akter.

S druge strane, prostor za smirivanje postoji ako novi visoki predstavnik prihvati činjenicu da BiH, nakon više od tri decenije od Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne može trajno funkcionisati kao međunarodni protektorat. To bi podrazumijevalo otvaranje dijaloga o postepenom okončanju mandata OHR-a, odustajanje od prakse nametanja odluka i vraćanje pune odgovornosti domaćim demokratski izabranim institucijama.

BiH se ne može trajno stabilizovati tako što će jedan neizabrani stranac neprestano ispravljati izbornu volju građana i odluke njihovih institucija.

Republika Srpska ima značajno iskustvo sa političkim, finansijskim, medijskim i pravnim pritiscima. Njene institucije već su prolazile kroz sankcije, pokušaje izolacije, nametanje zakona i sudske postupke protiv demokratski izabranih funkcionera. Sve što je Srpska prošla tokom proteklih trideset godina potvrdilo je ono Njegoševo: „tvrd je orah voćka čudnovata“.

Međutim, otpor pritiscima ne smije ostati samo na nivou političke retorike. On mora biti zasnovan na ozbiljnoj pravnoj pripremi, institucionalnom jedinstvu, ekonomskoj stabilnosti i aktivnoj diplomatiji.

Posebno je važno da Republika Srpska svoje stavove dosljedno predstavlja kao odbranu Dejtonskog mirovnog sporazuma i ustavne strukture BiH, a da ne budu shvaćeni kao protivljenje miru, saradnji ili evropskim integracijama.

Najveća opasnost bila bi da se spoljni pritisci udruže sa unutrašnjim institucionalnim i političkim podjelama. Zato je važno da pitanje ustavnog položaja Republike Srpske ne bude svedeno na dnevnopolitički sukob vlasti i opozicije.

Evropska unija ni ranije nije imala potpuno jedinstven stav o potrebi da BiH i dalje ima Kancelariju visokog predstavnika, ali su danas te razlike daleko vidljivije. Postoji načelna saglasnost većine država članica da OHR još treba da postoji, ali ne i puna saglasnost o tome ko treba da ga vodi, kolika treba da budu njegova ovlašćenja i koliko dugo treba da ostane u BiH.

Francuska i Njemačka imaju vlastite političke interese i svog kandidata, dok druge članice nisu spremne da automatski prihvate njihovo rješenje. Istovremeno, postoji izvjesna protivrječnost u samoj politici Evropske unije. Brisel govori o evropskoj integraciji BiH, a istovremeno podržava instituciju koja se nalazi iznad demokratski izabranih domaćih organa vlasti.

Što se BiH više približava Evropskoj uniji, sve je teže objasniti zašto joj je i dalje potreban međunarodni upravnik sa ovlašćenjem da nameće zakone.

Sve u svemu, BiH je i dalje prostor nadmetanja velikih sila, ali se struktura tog nadmetanja značajno promijenila.

Nekada je glavna linija podjele bila između Zapada i Rusije. Moskva je osporavala način imenovanja Kristijana Šmita, insistirala na ulozi Savjeta bezbjednosti UN i zalagala se za zatvaranje OHR-a. Godine 2022. obustavila je učešće u radu i finansiranju struktura PIK-a i OHR-a.

Danas se, međutim, pojavila i druga linija podjele – između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Vašington i vodeće evropske države više se ne razilaze samo u nijansama, već i oko izbora kandidata i budućeg političkog kursa OHR-a. Zbog toga BiH više nije samo periferno pitanje Balkana, već prostor na kojem se prelamaju šire promjene u transatlantskim odnosima. Osnovni problem BiH nije samo u tome što se u njoj sukobljavaju različite domaće politike, već i u tome što se preko BiH prelamaju interesi velikih sila.

Kako odnosi Vašingtona, Brisela i Moskve mogu uticati na BiH i Republiku Srpsku?

Svako približavanje velikih sila smanjilo bi prostor za jednostrane poteze i moglo bi omogućiti širi dogovor o postepenom zatvaranju OHR-a i vraćanju odgovornosti domaćim institucijama. Nasuprot tome, nastavak zaoštravanja odnosa pretvara BiH u još izraženije geopolitičko poprište. Tada svaki unutrašnji politički spor dobija međunarodnu dimenziju, a svaka strana nastoji da obezbijedi podršku spoljnog pokrovitelja. To dodatno slabi mogućnost unutrašnjeg dogovora.

Za Republiku Srpsku najpovoljniji bi bio međunarodni ambijent u kojem nijedna sila nema mogućnost da jednostrano nameće rješenja. Multipolarniji odnos snaga Srpskoj pruža više diplomatskog prostora, ali istovremeno nosi i rizik da BiH postane predmet širih geopolitičkih dogovora. Republika Srpska ne treba da bude moneta za potkusurivanje u odnosima velikih sila, već strana čija su prava jasno utvrđena Dejtonskim mirovnim sporazumom.

U narednom periodu prije se može očekivati nastavak pregovora i traženje trećeg, kompromisnog kandidata nego brz dogovor o jednom od dvojice sadašnjih kandidata.

Poslije tri neuspješna pokušaja, prihvatanje isključivo američkog ili isključivo francusko-njemačkog kandidata predstavljalo bi politički poraz druge strane. Zato je najizglednije da će Luis Krišok duže ostati vršilac dužnosti visokog predstavnika, iako je prvobitno predstavljen kao privremeno rješenje.

On je tu dužnost preuzeo 1. jula, nakon odluke Upravnog odbora PIK-a. Međutim, srednjoročno posmatrano, spor neće biti riješen izborom jednog čovjeka.

I dalje će ostati otvorena suštinska pitanja: da li OHR uopšte treba da postoji, da li treba da koristi takozvana bonska ovlašćenja i kada će BiH postati politički punoljetna država u kojoj će odluke donositi njene demokratski izabrane institucije.

Neuspjeh PIK-a nije samo kadrovski zastoj. On pokazuje da je dosadašnji model međunarodnog upravljanja Bosnom i Hercegovinom ušao u ozbiljnu krizu. Trideset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, međunarodni akteri i dalje raspravljaju o tome ko će imati pravo da nameće zakone i smjenjuje demokratski izabrane predstavnike.

Umjesto rasprave o tome ko će biti naredni visoki predstavnik, suštinsko pitanje trebalo bi da bude: kada će BiH prestati da funkcioniše kao međunarodni protektorat i kada će punu odgovornost za njenu budućnost preuzeti legitimno izabrani predstavnici konstitutivnih naroda?