Sve o Srpskoj | 18.07.2026. godine g. Nenad Kecmanović

BIH JE MOGUĆA SAMO KAO ZAJEDNICA SKRIVENE MRŽNJE ILI OTVORENE KAVGE

• Komunističku diktatuturu proletarijata zamijenila je diktatura protektorata, umjesto politbiroa dobili smo PIK, kao zamjenu za genseka imamo V.P. Ne može Načertanije, ne može Memomarandum SANU, ne može Deklaracija Svesrpskog sabora. A može Islamska deklaracija, koja je program izgradnje džamahirije u Bosni, a i danas je zvanični dokument SDA i vodeći bošnjački političar Bakir Izetbegović je, kako sam kaže, „drži na radnom stolu“
• Da nisu ovoliko zapeli da zločin u Srebrenici bude genocid, da Hrvati Jasenovac nisu proglasili sanatorijumom, Srbi se ne bi prisjetili da obilježavaju svoja neuporedivo veća stradanja iz tri okupacije kada su više ubijani nabijanjem na kolac, na vješalima, te srbosijekom i maljem od svojih komšija nego od okupatorskih vojnika
• Navršilo se dvije godine od Svesrpskog sabora u Beogradu, a prema Zaključcima sada je red na Banjaluku, bez obzira na to kako će to biti shvaćeno u Briselu, Sarajevu i Zagrebu. I bez kukanja kako smo od komšija đa bili prevareni, đa ispali naivni, đa grdno pogriješili, đa loše prošli
• Srbi treba da se ponose što su pobijedili sve okupatore i stvorili dvije Jugoslavije i Repubiku Srpsku, te obnovili suverenu Srbiju. Istorija istina mijenja ugao viđenja istih događaja, ali to ne bi smjelo da utiče na nacionalno samopoštovanje i samopouzdanje: Srbi ne prihvataju ništa što im je nametnuto, nego jedino „sami pali sami se ubili“

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

KAKO je poslije Kozare, Donje Gradine, Prebilovaca bilo uopšte moguće praviti zajedničku BiH sa hrvatskim ustašama i hrvatskim cvijećem, koji su imali program pokrštavanja, progona i ubijanja komšija – Srba?

Moglo je guranjem pod tepih, pravljenjem vještačkih simetrija, prisilnim bratstvom i jedinstvom, suživotom i zajedništvom. Na pločama nad ustaškim jamama, uz spisak pobijenih pisalo je da su stradali od fašističkih zločinaca.

Zločinci su ostali zaštićeni nacionalnom i personalnom anonimnošću, kako zlopamćenje ne bi remetilo komunističku utopiju da sve može da bude oprošteno i zaboravljeno i globalističku – okrenimo se budućnosti.

A, moglo je isto kao što je bio moguć referendum marta 91. o secesiji BiH od Srbije i CG, protiv jednog od tri konstitutivna naroda, čime je Srbima stavljeno na znanje i ravnanje da ih ni ubuduće u Bosni više niko ništa ni o čemu neće pitati.

Međunarodna zajednica je potvrdila da će tako i biti, pa su se Srbi u BiH oružano pobunili. Poslije rata, sjećate se, procvjetale su spolja sponzorisane „komisije za istinu i pomirenje“ i sve su uvenule prije nego što su išta postigle.

Svako je imao svoju nepomirljivu istinu o krivici za građanski rat. Bila je i velika kampanja „povratak na svoja ognjišta“, ali su povratnici dolazili samo da zamijene ili prodaju svoja ognjišta i zapale svijeću pobijenim, da bi se zatim priključili većini među kojom je sigurnije.

Nenaučene lekcije predaka konačno su savladali na vlastitom iskustvu.

Već prvi višestranački izbori u BiH, koji su ličili na nacionalni popis, pokazali su koliko je sati. Osamdeset odsto „radničke klase i radnih ljudi“ glasalo je za svoje nacionalne stranke, koje su ubrzo postale tri naoružana nacionalna pokreta. U onih 20 odsto našle su se manjine, djeca iz miješanih brakova, nešto jugonostalgičara i bosnoljuba.

Uzajamno etničko čišćenje, prema popisu iz 2013, veće u FBiH nego u RS, učinilo je da se velika većina našla „svoji na svom“ i, pored nostalgije za rodnim krajem, nikom ne pada na pamet da se vraća u eksplozivnu mješavinu bosanskog komšiluka.

Na toj Andrićevoj tankoj liniji između ljubavi i mržnje nikad ne možeš da predvidiš u kom trenutku će koja od dvije strasti prevagnuti jer, po istom velikom znalcu bosanskog mentaliteta, „na granicama Bosne prestaje logika“.

Vjerovatno zato ni on sam, rodom iz Višegrada, u Bosni jeste nalazio neiscrpnu literarnu inspiraciju, ali ne i sigurnu kuću za miran život i životni poziv.

Već nobelovac, Andrić je boravio u Sarajevu da bi dio nagrade uručio Narodnoj biblioteci BiH i, naravno, bio srdačno dočekan. Ali, po povratku u Beograd povjerio je utiske prijatelju: „U Bosni se povampirila kalajevština i tamo više ne idem …“

O čemu se radilo?

U vrijeme Kardeljevog i Bakarićevog federiranja federacije, bosanska vlast, da bi sačuvala BiH od uticaja centrifugalnih Srba i Hrvata, koji su navijali za Zvezdu i Dinamo, čitali Politiku, Večernje novosti, odnosno Vjesnik i Jutarnji list itd. oslanjala se na centripetalne Muslimane koji su navijali za Sarajevo ili Željezničar, čitali Oslobođenje i Večernje novine, nisu imali „rezervne domovine“ preko Drine i Une.

Baš kao i Kalaj, blokirali su kulturne veze sa Beogradom. Vatikan i Beč su preko katoličkih Slovenije i Hrvatske ispotiha potkopavali SFRJ, a Andrić je uočio kuda to vodi.

Na Brionskom plenumu nije otkriveno da je Ranković prisluškivao Titovu i Jovankinu spavaću sobu, nego da je Tito prelomio između dvije koncepcije daljeg razvoja SFRJ. Opredijelio se za Kardeljevu protiv Rankovićeve, i ovaj je kao poraženi morao da ode. Iz svih republika krenula je ofanziva na državnu prestonicu Beograd i na srpske kadrove kao unitariste, velikosrbe, rankovićevce, a ovi su u podršci gensekovom zaokretu, prednjačili u samokritici.

Najrevnosniji Titovi sljedbenici, „drugovi iz Bosne“, kako ih je zvao, požurili su da održe Mostarsko savjetovanje da bi se Srbi posuli pepelom što su „zanemarili hrvatske pa i muslimanske kadrove“. A kako ih i ne bi zanemarili kada su, sa izuzetkom malobrojnih predratnih komunista, masovno bili na protivničkoj strani, da bi se tek pri kraju rata, poslije kapitulacije fašističke Italije, prešaltali na pobjedničku stranu.

Međutim, trebalo je pridobijati neprijatelje i gradilo se više u Bugojnu da Hrvati ne bi imali kompleks krivice zbog toga što je svaki imao djeda, strica ili ujaka među ustašama, a Bošnjaci među hrvatskim cvijećem, domobranima, ustašama, SS Handžar diviziji, Pavelićevoj ispostavi NDH u Sarajevu, nego na Kozari, gdje je svaka seoska kuća imala spomenicu. No, opet nije bilo dovoljno.

„Zloduh socijalističke Jugoslavije“, kako je Ekmečić nazvao Kardelja, kao veliki ustavotvorac, iz godine u godinu je naizmjenično unosio nove amandmane i donosio nove ustave. Titu je bilo jedino važno da je njega proizveo u doživotnog šefa partije i predsjednika države sa neograničenim mandatom, a sa republičkim teritorijalnim odbranama stvorio je šest armija, sa republičkih komitetima za međunarodnu saradnju stvorio je šest ministarstava spoljnih poslova, ekonomijom „čistih računa“ ozakonio je zatvaranje u šest samodovoljnih republičkih privreda i zaduživanje uz garanciju državnog budžeta.

Ustavom iz 74 je prigotovio raspad države.

Konačno, nije li drug Kardelj odavno govorio u užem krugu „da se nije borio za Jugoslaviju nego za socijalizam i da je Jugoslavija za Slovence samo tranzitna kategorija“?

Njegov partizanski saborac, general Tuđman, nakon što je postao vrhovnik države Hrvatske, slično će: „Ako izuzmemo zločine, NDH je bila ostvarenje snova hrvatskog naroda za svojom nacionalnom državom“.

Oto fon Habsburg uključio je Sloveniju i Hrvatsku u projekat Alpe-Adria, mrežu regionalnog povezivanja mimo državnih granica. Alpe Slovenija sa Austrijom, Adria (Jadran) Hrvatska sa Italijom, a svratio je i u Bosnu zbog onih 30 kilometara obale oko Neuma.

Za Srbiju je bila predviđena druga, podunavska regionalna asocijacija. Oto fon Habsburg je umro u 98. godini u Bavarskoj, a u međuvremenu je kao uticajni evroposlanik lobirao protiv Srpske. Sahranjen je u carskoj kripti u Beču, a djelo je nastavio njegov sin Karl.

Analogno Sorošima, ocu Đerđu i sinu Aleksu: jedni djeluju autoritetom plemstva, a drugi – novca. Austrougari pamte Srbima da im je Princip ubio nadvojvodu.

A šta se danas promijenilo?

Komunističku diktatuturu proletarijata zamijenila je diktatura protektorata, umjesto politbiroa dobili smo PIK, kao zamjenu za genseka imamo V.P.

Ne može Načertanije, ne može Memomarandum SANU, ne može Deklaracija Svesrpskog sabora. Ti „mračni dokumenti“ ne smiju se ni spomenuti, jer vrijeđaju komšije, antidejonski su, antievropski su, opasni su po mir i stabilnost u regionu. A može Islamska deklaracija, koja je program izgradnje džamahirije u Bosni, a i danas je zvanični dokument SDA i vodeći bošnjački političar Bakir Izetbegović je, kako sam kaže, „drži na radnom stolu“.

Elem, ne drži babinu knjigu pod jastukom da nastavi „snove jednog vjernika“, kako se Alija branio na suđenju u Sarajevskom procesu, nego kao operativni politički zadatak.

Još srpski komunisti su se distancirali, branili, pravdali, izvinjavali zbog Načertanija i Memoranduma, pod kominternovskom parolom da je „nacionalizam većinske nacije najopsansiji“.

Vučiću, Dodiku i patrijarhu Porfiriju pripada čast što su Deklaracijom Srpskog sabora uspostavili kontinuitet sa Ilijom Garašaninom i Dobricom Ćosićem. Ali, čak i 2024-te, uz Deklaraciju Svesrpskog sabora, stoji da „nije uperena ni protiv jednog drugog naroda“.

Foto: ZIPAPHOTO/ Borislav Zdrinja

Džaba im je govoriti, jer oni su se, recimo, zgražavali nad Memorandumom kada još nije bio ni objavljen, a kada su mogli da ga pročitaju i uvjere se da se u njemu BiH spominje samo jedan jedini put, i to u fusnoti, samo su pojačali grdnje.

O Iliji Garašaninu, Načertaniju i istorijskom kontekstu tek pojma nemaju, ali znaju naslijepo da u tekstu starom 150 godina piše nešto po njih pogibeljno. A opet da nisu toliko zapeli da zločin u Srebrenici bude genocid, da Hrvati Jasenovac nisu proglasili sanatorijumom, Srbi se ne bi prisjetili da obilježavaju svoja neuporedivo veća stradanja iz tri okupacije kada su više ubijani nabijanjem na kolac, na vješalima, te srbosijekom i maljem od svojih komšija nego od okupatorskih vojnika.

Navršilo se dvije godine od Svesrpskog sabora u Beogradu, a prema Zaključcima sada je red na Banjaluku, bez obzira na to kako će to biti shvaćeno u Briselu, Sarajevu i Zagrebu. I bez kukanja kako smo od komšija đa bili prevareni, đa ispali naivni, đa grdno pogriješili, đa loše prošli, jer ispada da smo politički lakovjerni, nezreli i glupi.

Neka vrsta samopotcjenjivanja, gotovo autošovinizma.

Srbi treba da se ponose što su pobijedili sve okupatore i stvorili dvije Jugoslavije i Repubiku Srpsku, te obnovili suverenu Srbiju. Istorija istina mijenja ugao viđenja istih događaja, ali to ne bi smjelo da utiče na nacionalno samopoštovanje i samopouzdanje: Srbi ne prihvataju ništa što im je nametnuto, nego jedino „sami pali sami se ubili“.

Odgovor na uvodno pitanje: moguća je kao zajednica skrivene mržne ili otvorene kavge.