– U Sarajevu je stradalo više Srba nego što je muslimana u Srebrenici! Ta istina mora doći do svakog čovjeka na ovom prostoru, jer su Amerika i Evropa pokušale da proglase Republiku Srpsku za genocidnu preko laži – preuveličavanjem stradalih muslimana u Srebrenici, a umanjujući broj ubijenih Srba u Sarajevu. Za tu istinu moramo da se borimo stalno i svuda da bismo konačno zaustavili zapadnu kampanju satanizacije Srba – poručeno je sa današnje tribine „Dekonstrukcija mitova o sarajevskom suživotu i genocidu u Srebrenici“, održane u beogradskom Pres centru UNS-a, u organizaciji informativno-političkih portala „Sve o Srpskoj“ i „Fakti“.

Za domaću i inostranu javnost, iscrpne argumentacije ovih stavova izložili su srpski član i predsedavajući Predsedništva BiH Milorad Dodik, predsjednik Nezavisne međunarodne komisije za Sarajevo Rafael Izraeli i član te komisije Darko Tanasković, zatim predsjednik Nezavisne međunarodne komisije za Srebrenicu Gideon Grajf, potpredsjednik Skupštine opštine Srebrenica Radomir Pavlović, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić, advokati Branko Lukić i Goran Petronijević, balističar Mile Poparić i kolumnista portala SOS – politički analitičar Aleksandar Pavić i profesor u penziji Nenad Kecmanović.

Mlađen Cicović, šef Predstavništva Republike Srpske u Srbiji koje je podržalo današnju tribinu, u pozdravnoj riječi je ukazao da je cilj sesije da se rasvijetli „ono što je zamračeno u sudbonosnim događajima s kraja prošlog vijeka“.

– Na sedmoj sjednici 2019. godine Vlada Republike Srpske donijela je dva istorijska dokumenta: Rješenje o imenovanju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u periodu 1991-1995. i Rješenje o imenovanju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. Sada kad su objavljena oba izveštaja tih nezavisnih međunarodnih komisija vidimo da je utvrđena istina. Ona neće biti jednako primljena u svim sredinama. Oni, koji su, ne navikli, nego su baš uporni da tuđe žrtve poriču, ili bar drastično umanjuju, a svoje višestruko uvećavaju, ni sada neće prestati da na tome insistiraju. Svjesni toga, shvatamo da je naša obaveza da što više ljudi, naroda i institucija u svijetu upoznamo sa oba ova izvještaja nezavisnih međunarodnih komisija, a istovremeno i da što više i češće mi govorimo o istinama do kojih su te komisije došle. I ovaj skup danas je razgovor – i o tome, i na taj način, rekao je Cicović.

Srpski član i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je u video obraćanju zahvalio današnjem forumu na učešću u borbi da se na objektivan način prikažu događaji tokom građanskog rata.

On je podsjetio da su vlasti Republike Srpske, u nekom ranijem periodu, usvojile izveštaj koji je napisala međunarodna zajednica – prije svega OHR – „što im je poslužilo za dodatnu satanizaciju Republike Srpske i Srba i da ih okrivi za navodni genocid u samoj Srebrenici“.

– Šta više, ne imajući drugu argumentaciju, sud u Hagu je često upotrebljavao taj izveštaj kao glavni dokument i glavni dokaz da su vlasti RS priznale, odnosno da su one same utvrdile, i da je to stvar koja se računa završenom. Mi smo odlučili da prekinemo jednu tako sramnu praksu i narodna Skupština Republike Srpske je ukinula i poništila taj izveštaj vlade iz tog vremena, stavila ga van snage i proglasila ga netačnim. Nakon toga smo odlučili da formiramo dvije nezavisne komisije, međunarodno sastavljene od važnih autoriteta iz svijeta u oblasti kojima se bave, koja bi na objektivan i stručan način – i moralno verifikovan – predočila događaje u Srebrenici, rekao je Dodik i istakao da su komisije „nesumnjivo utvrdile da se u Srebrenici desio zločin-ali on je učinjen i prema Srbima i prema Bošnjacima – i da riječ „genocid“ ne može da stoji ispred događaja vezanih za 1995.godinu.

Dodik je ocijenio da moramo da učinimo da to bude jasno i javnosti i da činjenice koje su iznesene „budu javno distribuirane do mjere da postanu vlasništvo svih ljudi koji ovdje žive“.

– Jer, jasno je da prevara sa kojom je išao međunarodni faktor – da uveliča stradanje u Srebrenici i da ga kvalifikuje kako želi, a da minimizira stradanje Srba u Sarajevu za vreme građanskog rata – a sigurno je više Srba stradalo u Sarajevu nego što je Bošnjaka stradalo u Srebrenici – govori o tome da stalno moramo biti budni i govoriti o tome, rekao je Dodik.

Rafael Izraeli, u intervjuu za RTRS koji je emitovan na početku skupa, podvukao je činjenicu da je u Sarajevu ishod rata koji je počeo 1992. bio grad očišćen od Srba. Kao što su NJemačka i Evropa bile očišćene od Jevreja. To etničko čišćenje su sproveli Bošnjaci, Hrvati, NATO snage i mudžahedini koji su svakodnevno sa naoružanjem stizali iz Teherana.

– Zar zapadnim silama nije bilo dovoljno što su bombardovale Srbe? Zar su morale da dovode u Bosnu i muslimane sa strane –  koji su bili neprijateljski  raspoloženi  prema  SAD   i   NATO – ali  su ih ipak angažovali. Zapad ih je snabdjeo oružjem da bi se borili protiv Srba. Zato su nakon 1992. u Sarajevo, gde su Srbi najviše stradali, iz Teherana svakodnevno stizali avioni, a Iranci tim avionima nisu slali ni slatkiše ni medicinske sestre, nego su bili puni naoružanja i mudžahedina iz Avganistana, Tunisa, Maroka, Saudijske Arabije, Jemena, Irana i Katara. Mudžahedine je naoružavao i Zapad, a pomagali su bosanskim i NATO snagama da poraze Srbe.

Izraeli je naročito objasnio da je ovo pratila ogromna zapadna medijska kampanja u kojoj se govorilo o užasima koje su počinili Srbi, i „da, bilo je ubijanja i ranjavanja sa strane Srba“, ali „svako ko smatra da su Srbi bili preoštri prema Hrvatima i Bošnjacima treba da se sjeti da Srbi nisu zaboravili užase Drugog svjetskog rata i odlučili su da ne dozvole da im se užasi ponove“.

– Najtužnije je to što su (nakon 1992) desetine hiljada srpskog stanovništva bile primorane da odu iz grada, a hiljade Srba su ubili Hrvati i muslimani u Sarajevu. Sarajevo je tako postalo grad očišćen od Srba. Prije nego što su napustili grad– pretrpjeli su ogromna stradanja – ubistva, mučenja, silovanja. Za stradanja u Bosni velika je odgovornost i na Bošnjacima i Hrvatima i njihovim saveznicima, ocjenio je Izraeli.

Formiranje komisija, njihov rad i predstavljanje izveštaja pratila je kampanja optužbi za „plaćenički revizionizam“.

Ukazujući na ovu činjenicu, Darko Tanasković je ocjenio da je u cijeloj konstrukciji „histeričnih i stereotipnih optužbi“ mogla da se čuje samo jedna kritika – da u izveštaju „nema dovoljno sadržine o stradanju Srba jer nema relevantnih činjenica i podataka o ovoj temi“, pa su, kako je ukazao Tanasković, Bošnjaci zaključili da je neodrživa i teza o masovnom stradanju sarajevskih Srba.

Tanasković je opovrgao ove kritike ukazujući da je u integralnoj verziji Izveštaja od 800 strana, čak 300 strana posvećeno ovoj temi. I ne samo da je stradanju Srba posvećeno „objektivno proporcionalno prostora“, nego su date i široke informacije o socijalnom, političkom, ideološkom kolektivno-psihološkom i informativno-medijskom kontekstu u kome su se desili zločini nad Srbima.

– Naša ciljna grupa je međunarodna intelektualna javnost i zato smo vodili računa da Izveštaj, koji u široj verziji ima 1200 strana, daje pregled svih okolnosti koje su to stradanje Srba rezultativno i posljedično uzrokovale – naglasio je Tanasković i ocijenio da je Izveštaj pokazao da je Sarajevo bilo grad mučenik, ali su u njemu stradali svi građani i nije bilo moguće isključiti stradanje srpske zajednice.

Nenad Kecmnović je objasnio da je to bio proces u kome je Sarajevo od najvećeg srpskog grada (posle Beograda ), pretvoreno u današnji islamski kosmopolis i da je „zločin nad sarajevskim Srbima bio najveće etničko čistilište u BiH u kome je očišćeno 90 odsto predratnih Srba“.

– To je smišljen i sistematski realizovan plan Alije Izetbegovića i njegove islamističke vlasti u Sarajevu, uz podršku Zapada koji im je pomogao i odustao od prve verzije Dejtonskog sporazuma gde je Sarajevo trebalo da bude distrikt, rekao je Kecmanović, koji je dao iscrpnu sliku terora sa kojim se suočavalo obično srpsko stanovništvo i tokom rata i posle njega, kada je OHR pozivao Srbe da ostanu, a Izetbegović prijetio odmazdom.

Kecmanović je posebno ukazao da 150 hiljada Srba koji su očišćeni iz Sarajeva višestruko veći nego ukupan broj Bošnjaka i Hrvata koji su napustili Banjaluku, Doboj, Trebinje, Bijeljinu i ostale gradove Repubike Srpske.

– Pošto ne mogu da ospore popisnu statistiku, bošnjačke Sarajlije tvrde da je grad i bez Srba sačuvao kosmopolitski duh. Da, možda je Sarajevo i postalo kosmopolis, ali islamski kosmopolis Turaka, Iranaca, Saudijaca, Arapa i drugih nacionalnosti iz zemalja Bliskog istoka, a od hrišćana su ostali samo pripadnici stranih ambasada, objasnio je Kecmanović.

Branko Lukić je objasnio da u ovom procesu „koji za cilj ima stvaranje šerijatske države u srcu Evrope“, posebnu ulogu ima sud u Hagu, koji je, povodom Sarajeva, imao zadatak da održi mit o stradanju muslimana, a ne Srba.

Ta slika je stvorena preko stranih i muslimanskih medija koji su, kako je naveo Lukić, „skuvali“ i priču o 300.000 ubijenih muslimana i 60.000 silovanih muslimanki u junu i julu 1992, „kao što su i navodna snajperisanja i granatiranja iz optužnice Mladiću bila inscenacija muslimanskih vlasti“.

– Stratišta Srba na Kazanima i po smetlištima Sarajeva su dobro poznata, ali ni do dan danas muslimanske vlasti ne žele da otkriju sve lokacije na kojima su pokopani i ubijeni sarajevski Srbi. Sud nam nije dozvolio da govorimo o stradanju Srba u Sarajevu. Vlast Alije Izetbegovića je Srbe držala kao zarobljenike cijeli rat. Sarajevo je cijelo bilo logor za Srbe, jer Sarajevo nisu mogli da napuste, jer su bili korišćeni kao živi štit. Ista sudbina je od 1993. do Vašingtonskog sporazuma zadesila i Hrvate. Pripadnici međunarodne zajednice u Sarajevu koji su htjeli da budu objektivni, bili su progonjeni i odstranjeni. To je rekao svjedok Tužilaštva! Izjave tih svjedoka sud nije htio da čuje. Nisu htjeli da čuju da je u ratu bio još neko, a ne samo Srbi. Sudije su radile prema agendi koju su dobili i svako iznošenje istine im je smetalo. Na naše argumente bi rekli da to nije predmet optuženja i da nemamo pravo da iznosimo dokaze u tom pravcu, rekao je Lukić.

Namjera odbrane nikada nije bila „zub za zub“, nego smo htjeli da dokažemo da je u sukobu postojala druga strana. Karadžić je dobro konstatovao u jednom pismu koje mi je uputio: „izgleda da smo bokser koji je u ringu i maše rukavicama, a nema druge strane“. Hag je tako postavio pitanje ratnih sukoba u BiH – kao da je postojala samo jedna strana, rekao je Lukić.

Na kraju je  ocijenio da u posljeratnom Sarajevu ni jedan Srbin nije bio dovoljno mali Srbin ili dovoljno veliki izdajnik da bi bio dovoljno dobar da može da ostane da mirno živi u Sarajevu, a odlaze i Hrvati.

Mile Poparić je ukazao da su već na početku rata počeli pregovori o statusu Sarajeva i da je Karadžić predlagao da to bude otvoreni grad „ali su muslimani i međunarodna zajednica to odbili i tako potpisali smrtnu presudu za 11 000 Srba koji su tamo živjeli“.

Bošnjaci su, prema njegovim riječima, imali dva osnovna cilja muslimanskih vlasti u Sarajevu. Prvi je bio izazivanje oružanih sukoba i stvaranje što gorih uslova za život građana Sarajeva radi održavanja fokusa svjetske javnosti na Sarajevo i stvaranje nepodnošljivih uslova za život Srba koji će ih podstaći da trajno napuste grad, rekao je Poparić i kao jedan od primjera dokle je išlo ugnjetavanje Srba bio je i apsurdan slučaj Srbina koji je bio optužen da je ogledalom usmjeravao rakete.

Oformljene su, kako je naveo, i paravojne formacije sa zadatkom da upadaju u stanove i zlostavljaju Srbe, a mahom su bile sastavljene od kriminalaca. Izetbegović je formirao i jedinicu za likvidacije koja se zvala „Ševe“.

Drugi cilj je, kako je ukazao Poparić, bila propaganda koja je trebalo da izazove intervenciju stranih sila jer su bošnjaci znali da ne mogu da sami pobjede Srbe. Muslimani su radi propagandne slike, izazivali incidente kao što su bili požari, prekid vodosnabdijevanja i slično.

On je istakao da je u propagandnom dijelu rata učestvovao i UNPROFOR i najveće svjetske informativne agencije – da bi se stvorila lažna slika o dešavanjima u Sarajevu.

Poparić je posebno istakao manipulacije dokazima i inscenacije u brojnim slučajevima koji su se našli pred sudom u Hagu.

– U slučaju snajperskih dejstava o kojima je sud u Hagu presuđivao u slučaju Karadžića i Mladića, stručne analize srpske strane dokazale da za to nije bila kriva vojska Republike Srpske. Naravno, šta je dokazano je jedno, a šta presuđeno, to je drugo, ukazao je Poparić.

U drugom dijelu sesije, eksperti su govorili o Izveštaju Međunarodne komisije za Srebrenicu. Predsjednik te komisije svjetski ekspert Gideon GRAJF je – u intervjuu za RTRS koji je emitovan na današnjem skupu – ukazao na istorijski značaj rada Komisije koja je ispravila nepravdu prema Srbima.

„Kada sam izvještaj naše komisije uručio premijeru Viškoviću i predsjedavajućem Predsjedništva BiH Dodiku – kao da su se oglasila zvona istorije“, rekao je na početku Grajf.

– Niti jedne sekunde nije bilo pritiska ni na koga od članova komisije, ni sa jedne strane. Bili smo nezavisni u radu hiljadu odsto i došli smo do dva glavna zaključka…  Ja sam Jevrejin i znam šta je genocid. Meni niko ne može da kaže šta je genocid, Srebrenički događaji ni na koji način nisu genocid. Mi smo to dokazali, to nije naše mišljenje. Nije se radilo o genocidu, to se ne može nazvati genocidom. Počinjen je zločin, ali se taj zločin ne može nazivati „genocidom“, rekao je Grajf.

Drugi zaključak se odnosi na broj žrtava.

– Korigovali smo broj žrtava. Nije bilo više od 3.714 žrtava. Ovaj broj treba da bude zapisan u istoriji, ni manje, ni više. Svaki čovjek koji umre je tragedija – bio je izričit Grajf.

On je ponovio da „genocid podrazumjeva namjeru, a u ovom slučaju nije postojala namjera“, a „oni koji dalje koriste termin „genocid“ – imaju loše namjere“, upozorio je ovaj vodeći svjetski ekspert za genocid.

On je ukazao i da je Komisija bila sastavljena od deset izuzetnih eksperata za koje su činjenice bile jedini parametar za ovaj dvogodišnji rad.

Milorad Kojić je rekao da su i Izraeli i Grajf trpjeli pritiske svojih država da odustanu od Komisije, neki članovi su gubili svoje pozicije u zemljama odakle dolaze, a poseban problem za rad je bilo odbijanje bošnjačkih institucija da sarađuju.

– Bio je izazov kako sačuvati rad Komisije i dobili smo više od 1200 strana njenog Izveštaja. Pored engleskog, on će biti preveden i na ruski, nemački, francuski i kineski, te preko srpskih diplomatskih predsedništava dostavljen svim relevantnim adresama u svijetu, najavio je Kojić i dodao da je Vlada RS primila k znanju Izveštaj, i iako on nije njeno vlasništvo, pomoći će u promovisanju tog izveštaja koji će Komisija dalje braniti.

On je na početku izlaganja  ukazao da za dekonstrukciju Srebrenice treba objasniti da je taj konstrukt nastao jer je „velikim zapadnim silama trebao narativ o zločinu koji će podsjećati na nacističke zločine kako bi legitimizovali ideju održanja NATO pakta nakon raspada Varšavskog pakta. Uz to, NATO je na ovom polju dovršio transformaciju ka intervencionizmu. Istovremeno, Bošnjacima kao tek proglašenoj naciji trebao je kohezivni faktor i on je pronađen u „velikom stradanju“, a danas im je od koristi jer „viktimizacijom svog kolektiva očekuju dalje političke benefite“.

– Na osnovu toga žele se proizvesti političke posljedice na preuređenju dejtonske Bosne i   Hercegovine i ukidanje Republike Srpske – podvukao je Kojić.

Kojić je rekao da je Komisija utvrdila i srpske žrtve u periodu od 1992. godine pa do jula 1995. kada je stradalo oko 2665 Srba.

– U srednjem Podrinju su muslimanske snage na čelu sa Naserom Orićem  a uz potpunu   koordinaciju i znanje muslimanskog političkog i vojnog rukovodstva u Sarajevu, izvršile sistematske masovne zločine i etničko čišćenje srpskog stanovništva na teritoriji od oko 900 km2 na dijelovima pet opština u toj regiji – naveo je Kojić.

On je ukazao da „ako bi nastavili da Srebrenicu nazivamo genocidom, obezvrijedili bi se oni izvorni suštinski, školski  primjeri genocida, pogotovo u vremenu Drugog svjetskog rata – konkretno genocid nad Srbima u NDH, kojima je na teritoriji NDH bilo namijenjeno potpuno uništenje što je samo po sebi genocid“.

Kojić je istakao niz primjera o odgovornosti Zapada u stvaranju konstrukta „Srebrenica“, među kojima i to da „postoji veliki broj dokumenata i izvještaja UN snaga u ovoj enklavi koji nedvosmisleno svjedoče da su isti bili svjesni postojanja cijele divizije tzv. ARBiH i da su o tome redovno izvještavali svoje nadređene u Sarajevu, Zagrebu i NJujorku kao i svoje ministarstvo odbrane u Holandiji, te se nameće i pitanje njihove eventualne odgovornosti.

Aleksandar Pavić je poručio da srpski narod mora da krene u kontraofanzivu, jer je operacija „Srebrenica” još u toku – čak se i pojačava!

– Mi treba da prestanemo da se posipamo pepelom. Oni protiv nas vode psihološki rat zamjenom teza. Odbijam da govorim dalje o srpskim zločinima dok i druga strana ne prizna svoje zločine. Mi imamo kulturu da poštujemo žrtve, a oni svojima manipulišu. Mi moramo da prestanemo da se pravdamo svojim dželatima. Oni sad hoće da završe posao koji su počeli devedesetih. Ako se ne branimo imaćemo goru situaciju nego devedesetih – rekao je Pavić.

On je ocijenio da je „važan doprinos tome i ovaj Izveštaj, ali da se „čak i na tom primeru vidi da se srpska strana i dalje upinje da ima izbalansiran pristup, za razliku od neprijateljske strane, koja svoje zločine ne priznaje ili ih drastično umanjuje“.

– Nije li vrijeme da Srbi, prije nego što uopšte pristanu da počnu da govore o zločinima  počinjenim  sa  svoje strane, insistiraju da prvo sve druge strane priznaju zločine koje su počinili protiv Srba? I, još važnije, da priznaju svoju odgovornost za započinjanje rata na tlu bivše SFRJ, pa i u Bosni i Hercegovini, odnosno zločin protiv mira. Dok se to ne desi, pravi i izmišljeni – a oni su u ogromnoj većini – srpski zločini ne treba da budu više tema u srpskim razgovorima sa pravim počiniocima agresije, prvog i najvećeg zločina – rekao je Pavić.

Pavić je dodatno ukazao i na to da Srbi treba da pokucaju na partnerska vrata Kine koja i sama ima problem sa Ujgurima u Sinđjangu.

Goran Petronijević je ukazao da istorijskim istinama nisu potrebne rezolucije, deklaracije niti zabrane negiranja, ali „očigledno je da najveći dio međunarodne stručne i laičke javnosti, shvata da, ono što se dogodilo u Srebrenici, nema elemente genocida“.

– Zato, dio međunarodne zajednice kome savjest nije čista povodom izazivanja i   podstrekavanja događaja u Srebrenici, pokušava da rezolucijama osnaži manjkave zaključke Haškog tribunala i svoju krivicu prebaci na Srbe. Ovakve tendencije su posebno vidljive nakon sprječavanja ruskim vetom usvajanja Britanske rezolucije o Srebrenici pred Savetom bezbjednosti. Prijedlozi rezolucija, koje se nasilno nude parlamentima u regionu bivše Jugoslavije, ali i šire, predstavljaju ništa drugo do modifikovanu Britansku rezoluciju, koja je doživjela neuspjeh pred SBUN – zaključio je Petronijević.

On je ocijenio da ovaj Izveštaj mora postati obavezni dio svakog razgovora o Srebrenici , a možda i osnov za neku buduću reviziju.

– Ako neko zna kako treba raditi na otkrivanju i procesuiranju genocida to su Jevreji. Treba otvoreno krenuti sa ovom tezom – ako vi (koji izveštaj sporite) tvrdite da ovi ljudi lažu, stavljate im u hipoteku znak pitanja nad kredibilitetom i kredibilitetom Jad Vašema i drugih institucija koje se ovima bave – rekao je Petronijević.

I on je, kao i svi prethodni učesnici, ukazao na opasnost od donošenja zabrane negiranja genocida u Srebrenici i ukazao da je to, uz deklaracije i rezolucije, zapravo još jedan dokaz sumnje u rad i presude Haškog tribunala.

Radomir Pavlović je ocijenio da istorijski  projekat Srebrenica treba Bošnjacima da ostvare ratni cilj „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića o unitarnoj državi, a kvalifikacija genocida da bi dobili ratnu odštetu od Srbije i drugih zemalja koje su bile u zaštićenoj zoni Srebrenice (Holandija, Kanada…) kako bi se taj mit o Srebrenici nastavio.

– Cilj zapadnih evropskih zemalja je da preko Bošnjaka naprave reviziju istorije na Srebrenici i da Srbi kao narod koji je dao najviše žrtava u 20. vijeku bude proglašen genocidnim da bi genocid Nijemaca nad Srbima i Jevrejima u drugom svjetskom ratu bio sklonjen u stranu. Zato smo mi usvojili Rezoluciju o stradanju srpskog naroda u Srebrenici u 20. vijeku kako ne bi stalna priča o genocidu postala stvarnost i kako bi se naše institucije počele ozbiljno baviti sadržajem ove rezolucije – rekao je Pavlović.

On je podsjetio na zapanjujuće činjenice o odgovornosti međunarodnog faktora, ali i podsjetio na to da je u istoriji srpski narod u Podrinju u oba rata stradao od muslimana i Hrvata koji su se borili na strani austrougarskih i nemačkih jedinica.

– Mirovne snage nisu razoružale muslimansku vojsku u zaštićenoj zoni Srebrenica nego su  obezbjeđivale upade muslimanskih terorističkih grupa u srpske prostore van enklave i ubijanje nedužnih civila. U enklavu, iako zaštićena zona, nisu dozvolili niti jednom Srbinu povratak na njegovu imovinu iako je po popisu iz  1991. godine  na području enklave Srebrenica živjelo 3.462 Srbina, od toga 1.632 u gradu Srebrenica. Do 18. 04. 1993. godine svi su Srbi protjerani, a mnogi su i ubijeni. NJihova imovina je uništena i uzurpirana. U dešavanjima u i oko Srebrenice u julu 1995.godine mirovne snage bile su na strani muslimanske vlasti i vojske – rekao je Pavlović.

„Mi Srbi moramo imati svoj memorijalni centar u Srebrenici. NJegov osnivač treba da bude Vlada Republike Srpske. Moramo imati plan i strategiju, stalnu propagandu, kalendar aktivnosti. Osveta Bošnjaka zapisana u Memorijalnom centu u Potočarima ne smije biti pravda. Moramo obilježiti sva mjesta srpskih stradanja. Naša borba za istinu i pravdu mora biti institucionalna i trajna – rekao je Pavlović.