U Beogradu je sinoć premijerno prikazan dokumentarni film „Djeca Bradine“ autora Stevana Salatića, koji govori o svirepom zločinu hrvatsko-muslimanskih snaga nad stanovnicima Bradine, nekada najvećeg srpskog sela između Konjica i Sarajeva, počinjenom u maju 1992. godine.
Istinita priča o stradanju ispričana je kroz sjećanja ljudi koji su u vrijeme zločina bili djeca i kojima je djetinjstvo prekinuto na najsuroviji način, kao i kroz svjedočenja dvojice ljekara, zatvorenika u zloglasnom logoru Čelebići. Film je prikazan u velikoj sali Skupštine opštine Stari grad u Beogradu.

Autor filma Stevan Salatić rekao je Srni da je, uz Vogošću, Bradina jedna od najvećih rana na nacionalnom biću srpskog naroda iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.
– Film govori o stradanju srpskih civila, kada je 25. maja 1992. godine selo Bradina napalo više od 4.000 naoružanih pripadnika muslimansko-hrvatskih snaga, regularne Hrvatske vojske, takozvane Armije BiH i republičkog MUP-a. Selo je sravnjeno sa zemljom, 45 ljudi je izgubilo život, djeca su ostala bez djetinjstva, a selo, koje je nekada brojalo oko 1.000 stanovnika, ostalo je bez svojih žitelja – rekao je Salatić.
Film priču proširuje i na područje cijelog Konjica, gdje je prije rata živjelo oko 8.000 Srba, a danas ih je svega nekoliko stotina. Oni su protjerani sa svojih ognjišta, a mnogi su završili u logoru Čelebići, gdje su mučeni, dok se neki nikada nisu vratili živi.
– Treća nit filma vodi kroz svjedočenja ljekara Petka Grubača i Relje Mrkajića. Pokušao sam da prikažem strahote tog zloglasnog mučilišta srpskog naroda kroz njihova sjećanja na to šta su sve morali da liječe u Čelebićima i kakvom su opremom raspolagali dok su nastojali da spasu živote prebijenih srpskih logoraša – naveo je Salatić.

On je istakao da je važno da film vidi što više ljudi, jer, kako je naglasio, ako ne čuvamo sjećanje na žrtve, istorija često učini da zločin ostane upamćen po zločincima i samom zločinu, a ne po onima koji su stradali.
– Moj cilj je da kroz priče ljudi koji su sve to preživjeli prikažem Bradinu kao veliko svetilište, mjesto na kojem je velikom broju nedužnih ljudi oduzet život, a preživjeli su trajno izgubili svoja ognjišta i ostali sa traumama do kraja života – zaključio je Salatić.

U Bradini, koja je do 1992. godine bila najveće srpsko selo na potezu između Mostara i Sarajeva, prije rata živjelo je oko 1.000 Srba, dok danas tamo žive samo dvije osobe. Spomen-obilježje sa 88 uklesanih imena ubijenih stanovnika jedino je svjedočanstvo o stradanju žitelja ovog sela, za koje do danas niko nije odgovarao.

