Izlaganje prof. dr Miloša Kovačevića na zvaničnom predstavljanju 16. nastupa Republike Srpske na 69.Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga –
Stil Iva Andrića književna je kritika već ocijenila kao „savršen, u lingvističkom smislu bolji od jezičkog standarda, od pravopisa, nepodnošljiv u sopstvenoj pravilnosti, bez suvišnih efekata i preterano ‘čist’ (‘klasicistički’, rekli bi filozofi)“ (Bošković 2017:199). Jednom riječju, Andrićev jezik i stil predstavljaju vrhunac srpskog književnog jezika i stila, budući da linija razvoja normativnoga stila srpskoga jezika i ide od Vuka kao začetnika do Andrića kao njegovog najvećeg ostvarenja, kao njegovog vrhunca (up. Kovačević 2014:100–118). „Andrićev jezik je“, pisao je Dragiša Živković, vjerovatno najveći od svih srpskih kritičara, „valjda najskladniji i najharmoničniji srpski jezik u našem dosadašnjem proznom stvaranju, umetnički oplemenjena sublimacija njegove intonacije, koja nas zanosi još i danas u njenom izvorno čistom i neprerađenom vidu kod Vuka i Daničića, a koji je – jednom uzlaznom linijom od Vuka i Daničića do Andrića – dospela kod ovog poslednjeg do složene umetničke orkestracije, koja bruji i odzvanja u nama dodirujući i najtanje strune našeg emocionalno-misaonog bića“ (Živković 1962:99).
A na Vuka kao početak srpskoga jezika i stila – često je ukazivao i sam Andrić. On je Vuka smatrao jednim od glavnih svojih jezičkih uzora: „Ja sam jezik učio“, veli Andrić, „kod Vuka, Njegoša i iz narodnih pesama. Sve prijatelje možete izgubiti, ali Vuka i Njegoša nikako!“ (Jandrić 1977: 149).
Čak u sedam tekstova Andrić govori o Vuku, s tim da je u šest od tih sedam tekstova, već u naslovu istaknuto Vukovo ime: „O Vuku kao piscu“, „Vuk, reformator“, „Vukov primer“, „Vuk i inostranstvo“, „Optimizam Vuka Karadžića“ i „Tri slike iz života Vuka Karadžića“ (Andrić 1981: 76–128). Sedmi Andrićev tekst u kome on Vuka ima za „glavnog junaka“, iako njegovo ime ne ističe u naslovu – nosi za našu analizu simptomatičan naslov „Nešto o stilu i jeziku“ (Andrić 1981a:33–49).
Vukovu borbu za srpski jezik Andrić poredi sa srpskim ustancima protiv Turaka, tj. sa „srpskom revolucijom“. Jer, „kao što se u njegovoj Srbiji narod digao prosto ‘da bije Turke’, da bi osvojio vlast u rođenoj zemlji, tako je i on krenuo da razgoni slavenoserbske pisatelje i da pribavi vlast narodnom jeziku kao jedinom mogućem osnovu istinske i savremene nacionalne kulture„[1] (Andrić 1987: 27). U toj svojoj borbi, naglasiće Andrić, „kao svaki reformator, Vuk je bio i rušilac i graditelj, i više graditelj nego rušilac, ali je savremenicima, naročito u prvo vreme, morala biti mnogo više vidljiva rušilačka strana njegovog pothvata“ (Andrić 1987: 26). A tome su ponajbolji dokaz činjenice da je u vrijeme reforme Vuk prije svega u Srbiji „bio ‘serbskog jezika pomračitelj’. Nepismeni ali uticajni ljudi govorili su Vuku u lice da niko od Kosova do tada nije naneo toliko štete i sramote srpskom narodu kao on. I zbog skupljanja srpskih pesama sa njim su, kako on sam kaže, sprdnju terali. Godinama je nailazio na otpore i nerazumevanja“ (Andrić 1981a: 44–45).
Andrić će reći da najljepši spomenik koji Vuku možemo podići „to su ljubav i interesovanje koje ćemo posvetiti jeziku. Jer jezik je, to svi znamo, živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda. A pitanje jezika – to je očigledno, ali to treba stalno ponavljati – nije samo stvar ljudi od nauke i pera, srpskih i hrvatskih lingvista i književnika. Svi smo mi, bez razlike, pozvani da budemo tvorci i čuvari jezika, i svi mi, svesno ili nesvesno, utičemo na njegov razvitak, usavršavajući ga ili kvareći. A naša dužnost je da čuvamo ono što je Vuk nazivao ‘čistota i sladost našega jezika’[2]. […] I sa našim se jezikom, na njegovom današnjem stepenu razvitka, dešava isto što i sa svima jezicima sveta; i u njemu se vrši stalan proces stvaranja i rastvaranja; on se muti i bistri, bistri i muti, troši se i krnji, ali i raste obnavljanjem, bogaćenjem i prevazilaženjem sama sebe.
Andrić, međutim, naglašava da nije dovoljno samo kopirati Vuka, jer oponašanje nužno dovodi do krize, a „naša kriza“ – veli Andrić – „sastoji se u tome da na neki način prevaziđemo Vuka ostavši mu verni [isticanje – MK]. Naša kriza u stilskom pogledu je u tome što je nama taj jezik uzak, što mi za nove pojmove moramo tražiti nove reči i nove stilske obrte, a da pri tom ne izneverimo Vuka, jer se sa tog temelja, sa te osnove nesumnjivo silaziti ne sme, jer tamo dalje nastaje anarhija i nered“ (Andrić 1981a:35). Na tom putu koji podrazumijeva i vjernost Vuku i njegovo prevazilaženje, „naši pisci“ – prema Andrićevom mišljenju – „treba ne samo da su majstori izraza, nego i čuvari jezika“ (Andrić 1986: 115). A „znanje jezika“ i „majstorstvo izraza“ u neraskidivoj su, imanentnoj vezi. Svako ko se u svom poslu koristi jezikom, pa bio on književnik ili naučnik – jezik mora poznavati.
Očigledan simptom nepoznavanja i „zapostavljanja“ svoga jezika, po Andrićevom mišljenju, predstavlja tako česta upotreba stranih riječi. Andrić će reći da „u književnosti treba upotrebiti stranu reč samo onda kad se bez nje ne može, a to bi trebalo da biva retko“ (Jandrić 1977:148), tako da ne može da razumije „neke književne, likovne i muzičke kritičare; oni kao da za vreme pisanja drže pred sobom rečnike stranih reči, kao da im je i prva i poslednja namera: upotrebiti što više stranih izraza! Valjda misle da će tako ispasti učeniji; i često im to uspeva, jer u protivnom ne bi u tolikoj meri zapostavljali svoj jezik“; tu se posebno ističu književni kritičari kod kojih se „razmetanje stranim rečima već pretvara u neukus“; ali i televizija, koja se „još u kolevci spajdašila sa stranim rečima. Trebaće dosta vremena i volje dok se njeni kanali pročiste i od takve prljavštine“ (Jandrić 1977: 149, 59, 83). Za Andrića je nepotrebna upotreba stranih riječi odraz nekulture jednog naroda, jer „po tome kako se bori za čistotu svoga jezika može se meriti kultura jednog naroda“ (Jandrić 1977: 149).
Andrić nije bio za izrazno oneobičajenje, ili drukčije rečeno Andrić nije za upotrebu stilematičnih jezičkih jedinica, jer je, po njegovom mišljenju, „jasno da hladno proučavanje rečnika, sve traženje, izmišljanje i kombinovanje neobičnih reči i ne vode ničemu i da i najveća veština u tom poslu ne daje umetničko delo nego, u najboljem slučaju, kuriozan opit“ (Andrić 1981a: 64). Zato i „izuzetni efekti, ako se suviše ponavljaju, postaju smetnja; sva se pažnja čitaočeva usredsredi na njih“ (Andrić 2005: 324–325).
Andrićev put je bio put stilogene nadogradnje narodnog i Vukov(sk)og jezika: da se poznate i strukturno ničim neoneobičajene jedinice srpskoga jezika (lekseme, sintagme, frazeme, rečenice) dovedu u drukčije kombinacije, da im se proširi značenje, da dobiju „novu ulogu“, da svojom poznatošću zazvuče nepoznato.
Mnogo više no o jeziku, Andrić je, različitim povodima, govorio o stilu, uvijek naglašavajući da je za postojanje dobrog stila nužan uslov dobro poznavanje jezika, jer „težnja za savršenstvom izražajne forme za nas je služba sadržini. A dobro vršiti tu službu, to jest jasno izraziti svoju misao ili svoje osećanje, mi možemo samo onda ako smo savladali jezik kojim pišemo i stilski izraz toga jezika“ (Andrić 1981a:42). I upravo se onaj Andrićev zahtjev za prevazilaženje Vuka, a da se pritom Vuk ne iznevjeri – tiče prije svega stilske nadogradnje Vukovog jezika.
„Težnja dobrog pisca“– veli Andrić – „treba da bude ubedljiv stil, a najubedljiviji je jednostavan stil. A Krilov je govorio: treba pisati tako da rečima bude tesno, a mislima prostrano. Tu misao on je odmah objasnio dodavši: da rečenicu treba glačati dok ne prestane da bude dosadna“ (Andrić 1981a: 39).
Kondenzovanje, „glačanje“, „zbijanje“ rečenice, po Andrićevom mišljenju, osnovni je postupak na putu ka dobrom stilu, s tim da je cilj kondenzovanja da se sa što manjim brojem jezičkih jedinica postigne što veći komunikativni učinak, ili na poetski jezik prevedeno, što bogatija poetska informacija. Tako će Andrić u „Beleškama za pisca“ kao savjet piscima napisati: „Savijte svaku rečenicu po deset puta preko kolena, stanite na svaku reč celom težinom, ispitajte njenu ‘nosivost’, jer od tih krtih reči i slabih rečenica treba da bude sagrađen most koji će nepogrešno i neprimetno preneti čitaoca preko ponora besmisla i nesvesti u zemlju života i stvarnosti, koju ste vi za njega i sve ljude uspeli da prikažete“(Andrić 1981: 60).
Dobrim stilom ne može se, po Andrićevom mišljenju, smatrati, bez obzira na stepen „glačanja“ i „zbijanja“ rečenice, „stil koji je svrha sam sebi“. Naime, „to glačanje mora da ima svoju meru i ne treba da bude preterano, manijačko, samo sebi svrha“ (Andrić 1981: 42–43). Drukčije rečeno, treba „ne biti suviše revnostan ni dosledan u tom radu na stilu, jer treba znati da, neviđena i skrivena, uvek vreba na nas velika opasnost da naš stil postane svrha sam sebi, a zatim da ga naša samodopadnost i naše samozadovoljstvo upregnu u službu svojih tiranskih ćudi i prohteva. A to, to je već bolest, bolest i kraj umetnosti i umetničkog stvaranja, i to bolest koju primetimo tek kad je uzela suviše maha.“ (Andrić 2005: 324).
Dobroga stila, temeljno je stilsko Andrićeveo načelo, nema bez harmonije izraza i sadržaja. „Nema stila bez sadržine. Ne postoji i ne može postojati ono o čemu se nekad govorilo, čak i u udžbenicima pisalo, takozvani dobar stilist koji sem stila nema ništa drugo, dobar stil sa niskim ili nikakvim sadržajem. Stil je samo vidljiv ili, ako hoćete, čujan deo naše misli ili našeg osećanja. Bez misli i osećanja, nema stila, jer se gomila reči koja liči na nisku praznih praporaca ne može ni zvati stil. […] Težnja za savršenstvom izražajne forme za nas je služba sadržini. A dobro vršiti tu službu, to jest jasno izraziti svoju misao ili svoje osećanje, mi možemo samo onda ako smo savladali jezik kojim pišemo i stilski izraz toga jezika“ (Andrić 1981: 40, 42).
Na pitanja „gde da se učimo dobrom stilu? Kako da radimo na njemu?“ Andrić odgovara da se „učiti treba, to je jasno, u narodnoj književnosti, u starih pisaca [nikad ne zaboravljajući Vuka – MK]“ (Andrić 1981: 43–44).
Osnov dobrome stilu treba prije svega da bude narodni jezik, jer „narodni jezik, stihijski snažan a osetljiv i precizan kao najfiniji aparat, radi neprestano, rešeta, melje, mrvi, odbacuje ono što nije za njega, a mesi, glača i doteruje ono što zadrži. Zakone toga reda teško je pratiti(….) Tako nastaju nove reči, lepe i snažne ili neobične i ružne, ali potrebne i logične po nevidljivoj potrebi i neshvatljivoj logici narodnog obeležavanja i ‘imentovanja’ stvari, ljudi i pojava“ (Andrić 1986: 60).
Dobra potvrdu navedenom mišljenju jeste Andrićevo zapažanje kako se ti „narodni zakoni“, ta „psiha narodna“ očituju i u načinu prihvatanja određenih stranih riječi, njihovog prilagođavanja domaćim „potrebama“, kakav je slučaj sa riječima „za izvesne radnje i postupke sa negativnim i teškim značenjem“, gdje nad domaćom riječju kao disfemizmom prednost u narodnom jeziku dobija konkurentna strana riječ, ali kao eufemizam, ukorjenjujući se i stičući na taj način „pravo građanstva“ u našem jeziku: „U nas je“ – veli Andrić – „postojala reč krematorijum i pre nego što je takva ustanova uvedena i njena zgrada sagrađena, i pre nego je iko bio spaljen, jer je davno već prešla granicu zemlje sa štampom i naukom. Ne sećam se da sam ikad čuo glagol koji označava akt spaljivanja (cremare). Sada kad u Beogradu postoji krematorijum i počinje sve više da se upotrebljava, čujete sve češće da je neko kremiran. Zanimljivo je da niko ne kaže, ni u govoru ni u štampi, spaljen. Izgleda da za izvesne radnje i postupke sa negativnim i teškim značenjem naši ljudi upotrebljavaju pre strane reči nego svoje. (Na primer: prostituisati se, abortirati, eksces, koitus i slično.)“ (Andrić 2005: 326).
Zato je potrebno dobro poznavati narodni jezik i njegove „zakone“, i tih se zakona držati. U suprotnom dolazi se do kvarenja narodnog jezika, kakvo Andrić uočava kod značenja riječi „bitisati“: „reč bitisati ne znači ovo što joj danas pripisuju: egzistenciju, postojanje, već kraj, smrt, završetak. Kod Škaljića ona znači: umrijeti, nestati. Nastala je od turske reči bitmek. Njena prava upotreba sačuvana je u narodu: ‘I ta misa bitisa, osta Mate nekršten!’ Političari i filozofi iskvarili su ovu reč davši joj značenje koje joj ne pristaje“(Jandrić 1977: 137–138).
Iako bi se po frekvenciji upotrebe u Andrićevim „stilskim“ napisima moglo zaključiti da je za njega riječ uporišni jezičko-stilski termin, ipak riječ takav status u Andrićevom viđenju stila nema – nego taj status od riječi preuzima rečenica. Uostalom, to i sam Andrić naglašava: „Za nas pisce je“ – veli Andrić – „presudnija rečenica od reči“ [isticanje – MK]. Ne verujem da je bogzna kako preporučljivo hvatati se po svu noć za glavu i tražiti onu takozvanu ‘jaku’ reč koja je kadra da ponese ceo teret rečenice. Ne verujem da postoje takve reči. Bolje je u tom slučaju zadovoljiti se nekom drugom rečju, jer teret je na rečenici, a ne samo na jednoj reči. To je otprilike kao u sportu: ceo tim mora da igra, a ne samo pojedinac“ (Jandrić 1977: 273). „Veština je piščeva da upotrebi pravu reč na pravom mestu, a to je u pisanju najmučnije postići“ (Jandrić 1977: 150), jer „reči naviru kao roj pčela, a vi morate biti strpljivi i među hiljadama tražiti maticu – onu pravu reč; kad ste nju pronašli – i ostale će zauzeti smeran let i stremiće ka naumljenom cilju“ (Jandrić 1977:26).Drukčijerečeno, „jezik je kao reka: sve pritoke se slivaju u jedno korito. Zato sam protivnik formule koju je nametnula književna kritika: svoj jezik. U pitanju je način upotrebe i razmeštaja reči, a to je nešto drugo“ (Jandrić 1977: 344).
To teorijsko načelo o stilskoj supremaciji rečenice nad riječju jedna je od najdominantnijih crta samog Andrićevog stila.
Andrićev rad na stilu pri čitanju Andrićevih djela ostaje gotovo neprimjetan, jer se Andrićev jezik i stil doimaju vrlo običnim i jednostavnim. Međutim, više je nego jasno da iako „piše kako diše čovek, kako mu kuca srce i struji krvotok: spontano, konkretno, neposredno, organski“, i Andrić „zna za ‘trikove’ i zna za jadac – bez njih se ne može ni kod Tolstoja i oni su i potrebni – ali je takva vrsta instrumentarijuma u njegovim operacijama i postupcima tako upotrebljena da se ta ‘umešnost’ nikada ne oseća. I ta je umešnost preobraćena u umetnost“ (Lazarević 1962: 334).
A to potvrđuje i sam Andrić sljedećom mišlju, koje bez sumnje izražava suštinu.
čitave Andrićeve poetike književnog jezike, mišlju da „nema te reči koja je bez veze sa životom, kao što nema biljke bez podloge koja je hrani. Znači da treba biti blizak ljudima i njihovom životu, slušati njihov govor, upijati ga u sebe, razmišljati o njemu, živeti sa njim kao brat sa bratom. I tada ćemo moći postići ono što treba, tj. da ljudima njihovim i poznatim jezikom kažemo našu i novu umetničku istinu„, s tim da moramo biti svjesni da „rečima nema kraja, kao ni našoj strasnoj borbi s rečima i za reč, ni našem doživotnom traženju plodne i stvaralačke reči. A to je ona koja dolazeći od živih ljudi i ljudskih dela ali i ljudskih snova i želja, i prošavši kroz prizmu umetničkog duha, postaje (u srećnom slučaju) umetničko delo[kurzivno isticanje – MK] (Andrić 1981a: 64–65).
Sam Andrić je verzalno istakao uporišne pojmove svog iskaza, koji posmatrani van konteksta imaju gotovo antonimsko značenje: NJIHOV – NAŠ; POZNAT – NOV. Iako dati kao antonimi, ti pojmovi u datome kontekstu bliži su sinonimnom značenju. Oni, međutim, nisu ni antonimni ni sinonimni, nego bliskoznačni, sa značajnom semantičkom diferencijacijom. Jer, „njihov i poznati“ narodni jezik kao takav nije upotrijebljen u „umjetničkom djelu“, nego je prošao „kroz prizmu umjetničkog duha“, koja je svojevrstan stilistički proces prerastanja „ljudskih dela“ u „umetničko delo“. Tak, kako bi Andrić rekao u „srećnom slučaju“ – taj proces za rezultat ima književno umjetničko djelo. Tim procesom zapravo se narodni („njihov i poznati jezik“) prevodi u poetski jezik („naš i nov“), ili drukčije rečeno: tim procesom (prolaskom „kroz prizmu umetničkog duha“) komunikativna funkcija narodnog kao književnog jezika prevodi se u poetsku funkciju jezika književnosti. To je taj put koji omogućava da istovremeno prevaziđemo Vuka, i da mu ostanemo vjerni. Andrić tako ne smatra da se u književnosti upotrebljava „sirovi“ narodni kao književni jezik – nego isključivo jezik koji je dobijen procesom „prolaska kroz prizmu umetničkog duha“, a to je poetski jezik kao jezik književnosti, čija je tek podloga narodni kao književni ili standardni jezik. (O odnosu književnog jezika i jezika književnosti v. opširno u Kovačević 2017: 45–67).
Suštinu svoje „poetike književnog jezika“ kao „jezika književnosti“ najbolje je izrazio sam Andrić sljedećom maksimom, u kojoj riječ poezija treba čitati u značenju riječi književnost, a riječ pjesnik u značenju riječi književnik: „Najveći efekat“ – veli Andrić – „postizava se u poeziji kad pesniku pođe za rukom da čitaoca iznenadi nečim poznatim“ (Andrić 2005: 322). Data je misao zaista najsuštastvenija definicija Andrićevog viđenja suštine književnog stila, ali i jezika književnosti uopšte.
I kao što nas Andrić, u svakom novom i novom čitanju iznenađuje poznatim, jer nam se čini, ali samo čini, da bismo i mi mogli tako pisati, tako se i ja nadam da sam vas ovdje, iako ste o gotovo svemu što sam o Andriću govorio zasigurno znali ‒ ipak tim poznatim u ponečemu iznenadio. A ako nije tako ‒ tu je Sajam da nas iznenadi sve novim i novim književnoumjetničkim dostignućima, kojima je jedan od prioritetnih ciljeva da sustignu Andrića. Ali taj cilj teško da je dostižan ‒ jer Andrić je u jeziku i stilu jedan i jedinstven, pa samim tim i teško, vrlo teško dostižan!
LITERATURA
Andrić 1981: Ivo Andrić, Umetnik i njegovo delo, Sabrana djela Ive Andrića, Knjiga trinaesta, Sarajevo: Udruženi izdavači (Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd).
Andrić 1981a: Ivo Andrić, Istorija i legenda, Sabrana djela Ive Andrića, Knjiga dvanaesta, Sarajevo: Udruženi izdavači (Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd).
Andrić 1986: Andrićev azbučnik: iskustva, zapažanja i misli, izabrao i sastavio Slobodan Glumac, Novi Sad: Matica srpska.
Andrić 1987: Vuku Andrić, priredio Milan Đoković, Beograd: Zadužbina Ive Andrića.
Andrić 2005: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, tematizovao Radoman Raco Stanišić, Podgorica: Fondacija „Radoman Raco Stanišić“.
Bošković 2017: Dragan Bošković, Građanskakultura, naracija, film, modernizam, želja: Andrić i MirJam, Književna istorija, XLIX/162, Beograd, 197–209.
Živković 1962: Dragiša Živković, Epski i lirski stil Iva Andrića, u: Ivo Andrić, urednik Vojislav Đurić, Beograd: Institut za teoriju književnosti i umetnosti, 81–103.
Jandrić 1977: Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem 1968–1975, Beograd: SKZ.
Kovačević 2014: Miloš Kovačević, Andrićev jezik i stil – vrhunac Vukovog stila i jezika, Vuk Stefanović Karadžić i Ivo Andrić ili Ivo Andrić na Vukovom putu, urednik Stanislava Andrić, Herceg Novi: SKPD Prosvjeta, 100–118.
Kovačević 2017: Miloš Kovačević, Srpski književni jezik i jezik književnosti, Srpski jezik pod lupom nauke, Beograd: Zavod za udžbenike, 45–67.
Lazarević 1962: Branko Lazarević, Andrićev kompleks, u: Ivo Andrić, urednik Vojislav Đurić, Beograd: Institut za teoriju književnosti i umetnosti, 331–334.
Maretić 1899: Tomo Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb.
(Besjedana predstavljanju reprezentativnog nastupaRepublike Srpsea na 69. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga 26. 10. 2026.)
[1]Isticanje u citatu je naknadno, naše– MK.
[2]Čistota jezika, to je zapravo jezička pravilnost – to je upotreba književnoga kao narodnoga jezika kristalizovanog Vukovim kriterijumom „općene pravilnosti“. „Sladost“ je pak ono što T. Maretić (1899:672-673) naziva „ljepotom stila“, a odnosi se prije svega na zahtjev da „štogod pišeš, neka ne bude nesklapno“.